Raščistimo za početak nekoliko stvari. Oslobađanje generala Gotovine i Markača iz pritvora u Haagu bez ikakve je zadrške dobra vijest. I meni je, baš kao i svima, drago što ljudi koji nisu krivi za ratne zločine više ne sjede u zatvoru. Drago mi je i što je presudom pobijena teza o udruženom zločinačkom pothvatu i shvaćam zašto je zbog toga bilo posebno drago braniteljima diljem Hrvatske. Čak donekle - iako to nije niti će ikada biti moj đir - shvaćam općenarodno veselje po ulicama. Jednom dijelu građana RH takvo je što očito bilo potrebno jer se barem jedan dan imaju potrebu osjećati kao pobjednici pa ću ovom prilikom zanemariti to što su možda ipak mogli ispaliti nešto manje slavljeničkih projektila i izbaciti koju petardu manje. Valjda je to, uz potoke alkohola i zborsko pjevanje borbenih pjesama po ulicama, jedan od načina odavanja počasti herojima. Ja ga, doduše, ne shvaćam, jednako kao što ne shvaćam kakva se to počast odaje vlastitom junaku kada se zviždi onome što izgovara na pozornici, ali hajde. Jučer je bio međunarodni dan tolerancije pa proširimo tu toleranciju i na različite načine slavlja i odavanja počasti

Domaće televizije odmah su uskočile u taj vlak i počele slaviti s građanima na ulicama. S jedne strane, i to je shvatljivo jer ipak je riječ o vijesti dana, ali s druge strane - jesu li se baš morale pretvoriti u cjelodnevni društveno-politički program u stilu TV Sjeverne Koreje? Pritom najviše mislim na Javnu TV s Prisavlja, koja je cijeli svoj prvi program i koliko god je mogla drugoga jučer posvetila samo tom događaju. Priče o molitvenim bdijenjima počele su još dan prije, a od izricanja oslobađajuće presude nadalje program se nemilice krcao beskrajnim studijskim govorancijama ispresijecanim izravnim prijenosima suza radosnica i thompsonijade s ulica i trgova diljem Domovine, a vrhunac je bio cjeloviti prijenos mise iz zagrebačke katedrale. I to mise na kojoj je lokalno popovlje uredno iskoristilo priliku povratka generala da s oltara poruči koju o zdravstvenom i seksualnom odgoju u školama. Zbog čega je to bilo potrebno? I što se točno time slavilo?

Nisu se ni drugi nacionalno koncesionirani televizionari proslavili. RTL-ova je novinarka tako, prilikom slijetanja zrakoplova s generalima na Pleso, neprekidno ispaljivala neviđeno relevantne informacije u stilu: evo, avion je sletio... evo, usporava... evo, Gotovina izlazi... evo, mobiteli se podižu u zrak kao da radi na radiju ili je zaboravila kamermana u reportažnim kolima, a Saša Kopljar, čovjek koji je svojedobno sasvim smireno i novinarski objavio smrt Franje Tuđmana u ponoćnom Dnevniku, jučer je gotovo zaplakao u studiju NoveTV. I oni su ljudi, reći će neki. Da, jesu. Ali kada nastupaju u informativnom programu neke televizije, prije svega su novinari. I ako generali ne ridaju u mikrofon, mogli bi i oni sačuvati suze za privatne derneke, a ne za vijesti. No to su komercijalne televizije - od njih smo ionako već odavno prestali očekivati bilo kakvo ozbiljno novinarstvo i ponašanje primjereno izvjestiteljima. Javna televizija, međutim, za razliku od njih nema pravo od sebe raditi cirkus i zbog toga je ostavila mnogo lošiji dojam.

Zašto mislim da su ostavili loš dojam i zašto me smeta cjelodnevno televizijsko društveno-političko & ulično-histerično turpijanje, iako se s druge strane slažem da su vijesti o puštanju generala iz Haaga - nesumnjivo sretne vijesti? Vrlo jednostavno. Sjetite se ponašanja samoga generala Ante Gotovine. Izašao je pred gomilu koja je vrvjela upaljenim bakljama i iz koje su odjekivale Thompsonove pjesme, pristupio mikrofonu i smireno, pristojno zahvalio na podršci. Ni trenutka se nije dao navući na urlanje, skandiranje, nacionalistički kič ni daljnje poticanje masovnoga transa. Stao je pred mikrofon i kao pravi oficir i džentlmen zahvalio institucijama države kojoj je služio u ratu i u Haagu, pozvao nas da rat ostavimo prošlosti i okrenemo se budućnosti.

Hrvatski televizionari, posebno oni javni, nisu se znali tako ponašati, iako, za razliku od generala Gotovine, nisu godinama nevini sjedili u pritvoru. Njima to valjda nije bilo dovoljno veličanstveno. Nisu se ugledali u čovjeka kojemu je sve jučerašnje slavlje bilo posvećeno, nego su svoj program uskladili s bacanjem petarda i ulično-pijanim zazivanjima nebesa. Adok je u slučaju naroda na ulicama takvo nekontrolirano ponašanje (recimo) razumljivo, u slučaju novinara nije. Ili, da ponovim još jednom - ako je Gotovina usred cijele halabuke uspio ispasti smirena i prema budućnosti orijentirana megafaca, mogli su to učiniti i hrtovci. Ne bi time nimalo umanjili značenje jučerašnjega dana ni dobre vijesti koje su nas sve obradovale. Zašto to onda nisu htjeli učiniti? E, to je već jedno mnogo složenije pitanje i problem koji nema veze s generalima. To je problem koji seže duboko u povijest hrvatskih TV-novinarskih praksa i navika te je za njegovu analizu potreban jedan sasvim drugi članak.