Evo što je najzanimljivije u njemačkoj seriji 'Naše majke, naši očevi'. Nijedan od u njoj predstavljenih pet središnjih likova nije zaluđen nacističkom ideologijom (premda neki jesu pretjeranom domoljubnom propagandom), ali nijedan nije ni plemenit borac protiv zločinačkog režima. Svi su samo obični mladi ljudi koji žive u nesretno doba u Njemačkoj i misle da rade ono što moraju raditi - služe u regularnoj vojsci, liječe ranjenike u poljskim bolnicama i pokušavaju izgraditi karijeru pod svjetlima velegrada. Serija nam, dakle, želi prikazati živote onih koji nisu bili ni heroji ni zločinci, a takvih je u svakoj situaciji - bila ona ratna ili ne - najviše. No takvim pristupom serija zapravo postavlja jedno neugodno pitanje: 'Tko biste bili vi u takvim okolnostima?' Nitko na to, naravno, ne zna odgovoriti, ali zato je nemoguće izbjeći riječi iz naslova serije, koje su u Njemačkoj (a i drugdje) izazvale brojne rasprave: ovo su bile naše majke i naši očevi. Ne neki ljudi s kojima nemamo nikakve veze, nego - naši preci.

U člancima o ovoj seriji koji su objavljeni na internetu stalno se spominje jedna činjenica: da Nijemci od Drugog svjetskog rata naovamo zapravo šute o ulozi običnih ljudi u Trećem Reichu. Dok je s jedne strane riječ o naciji koja se itekako dobro suočila sa svojim teškim povijesnim nasljeđem, grozotama Holokausta i zločinačkim režimom koji je nad njima vladao, taj jedan mali, neugodan detalj - saznanje da u ratnim pohodima nisu sudjelovale samo izvanserijski okrutne zvijeri, nego i prosječni ljudi, uvelike se zaobilazio. Iznenađujuće, ali zapravo nije. Svatko će od nas, kada malo bolje razmisli o svemu što je naučio o nacističkoj Njemačkoj, shvatiti da se o cijeloj toj tragičnoj epizodi gotovo uvijek pričalo iz diskursa koji je implicirao da su tridesetih godina dvadesetog stoljeća jednu državu u središtu Europe maltene zaposjeli vanzemaljci. Odmak od svega što se zbivalo bio je takav da se činilo kao da su nacisti došli niotkuda i počinili zločine kakve ljudsko biće nikako nije moglo počiniti. To nisu bili ljudi, to su bile zvijeri, govorilo nam se, i doista - nije bilo teško povjerovati u takvu hipotezu. Bilo kakvu drugačiju priču - onu u kojoj su svemu pogonsku snagu davali ljudi poput nas - vrlo je teško probaviti.

Scenarist Stefan Kolditz, međutim, uhvatio se upravo te priče - priče o običnim ljudima u nacističkoj Njemačkoj, ali - kako se čini prema prve dvije epizode koje su dosad prikazane na HRT-u - uhvatio je se ipak tako da bude nešto probavljivija. Petoro mladih o kojima govori - braća Wilhelm i Friedhelm koji 1941. odlaze na istočni front kao vojnici Wehrmachta; Charlotte, koja je zaljubljena u Wilhelma i pomalo zadojena desničarskom propagandom, postaje bolničarka u poljskoj bolnici; Greta, koja pokušava postati pjevačica, i njezin momak, židov Viktor - prikazani su kao urbani, ali naivni idealisti kojima se rat događa ni krivima ni dužnima, što je vjerojatno velikim dijelom istina. Isto tako, već je sada vidljivo da će serija prikazati koliko ih je rat promijenio i sve to - uz odličnu režiju Philippa Kadelbacha - ubraja se u pohvale ovoj seriji. No ona pati i od određenih mana.

Prvo - za seriju koja govori o jednoj tako ozbiljnoj i teškoj temi, malo je previše sapuničarskih momenata. Likovi malo prečesto 'slučajno' nalijeću jedni na druge, kao da je Drugi svjetski rat bio kakav rock koncert pa se u gužvi svako malo 'nabodeš' na nekoga poznatog. Takve su fore, kao i neki postupci nekih likova (očito smišljeni samo zato da bi se radnja dalje odvijala, a ne zato da bismo bolje upoznali tu osobu), klasičan manevar sapunjara i ne bi se trebale naći u ovakvoj seriji.

Drugo - i već spomenuto - iako je premisa o 'običnim ljudima' koji nisu bili ni nacističke zvijeri ni heroji pokreta otpora zanimljiva - naivnost glavnih likova ipak je pomalo neuvjerljiva. Ispada da baš nitko od njih nije znao ili shvaćao ništa vezano uz zločinačku ideologiju i praksu nacista i da su baš svi samo idealistički vjerovali da će s krajem rata i pobjedom Njemačke nastupiti raj na Zemlji. Takvo bi što možda bilo prihvatljivo da je autor odlučio govoriti o dvadesetogodišnjacima početkom tridesetih u Njemačkoj, ali ovdje je ipak riječ o 1941. Nisu mogli biti baš toliko neobaviješteni.

No usprkos tome, serija je vrlo dobra, ratni prizori snimljeni su iznimno uvjerljivo, a pojedine situacije opisane vrlo potresno. Čekaju nas još dvije epizode, ali već je sada jasno što se cijelom pričom htjelo poručiti. Rat je pakao, a u paklu nema nevinih. Barem ne kada se boriš - pa i živiš - na pogrešnoj strani.