Jedan od vrlo čestih problema u domaćim dokumentarnim filmovima i serijalima, pogotovo onima koji se bave političkim ličnostima i događajima, taj je da se ti dokumentarni filmovi najčešće mogu pratiti kao radijske emisije. Bez ikakvih im problema možete okrenuti leđa, raditi nešto drugo i samo ih slušati jer su vizualno nezanimljivi i ne nude nikakvu informaciju ni užitak u toj dimenziji. Dvodijelni dokumentarac 'Tripalo' (redateljica: Ines Pletikos, scenaristi: Ines Pletikos i Hrvoje Juvančić), čije je prikazivanje jučer završilo na Prvom programu HTV-a, jedna je od rijetkih iznimaka.

Zvučat će smiješno, ali na trenutke su me isječci iz toga dokumentarca naveli na to da pomislim: 'Ovo je kao dokumentarna i komunistička verzija Momaka s Madisona', no usporedba, iako samo napola ozbiljna, nije sasvim bez štofa. Momci s Madisona su, doduše, fikcijska serija, ali bave se onim trenutkom u vrhuncu američkog kapitalizma kada je isti krenuo prema svojem neizbježnom padu i kvarenju, a dokumentarni serijal 'Tripalo' na dokumentaran se način bavi vrlo sličnim trenutkom u povijesti jugoslavenskog i hrvatskog socijalizma. Pritom se i 'Tripalo' dosta oslanja na prikaz vizualnoga imidža da bi nam dočarao ta doba - tipična funkcionarska odijela i face, isječci iz televizijskih emisija u kojima voditelji i gosti mahnito puše cigarete, arhivske snimke urbanog krajolika Zagreba i Beograda iz ovoga i onoga doba...

Dakako, to je samo jedna i sigurno ne središnja kvaliteta ovog dokumentarnog serijala, ali po tome se jako razlikuje od ostalih sličnih sadržaja koji, kako već rekoh na početku, najčešće koriste vizuale samo zato što, eto, nešto moraju prikazati kada su već na televiziji. Dokumentarni film 'Tripalo' svoje je vizualne momente iskoristio kao poruku. Dokumentarac valja pohvaliti i zbog drugih kvaliteta, kao što je također vrlo rijetka pojava u domaćim dokumentarnim filmovima koji tematiziraju političke sadržaje - on svojega glavnog junaka simpatizira, ali ga nipošto ne idealizira, prikazujući ga istodobno kao važnu političku osobu u važnim političkim događajima, ali i kao osobu koja je činila neke pogreške, osobu koja je u određenim trenucima gotovo proročanski govorila o budućnosti ove zemlje, ali i kao osobu koja je u nekim drugim trenucima propustila neke važne političke prilike.

Ako bi se dokumentarcu nešto moglo zamjeriti, onda je to možda samo jedna sitnica - sugovornici autora koji su govorili o Tripalovu životu i karijeri potpisani su imenom i prezimenom, ali su im funkcije ili odnosi s glavnim junakom navedeni tek na odjavnoj špici pa je na trenutke bilo teško pratiti tko govori ono što govori i iz koje pozicije, ali kada bi svi dokumentarci imali samo tu manu, nagledali bismo se još hrpe takvih sjajnih filmova na HTV-u. Zasad se možemo nadati da će i drugi dokumentaristi u Hrvatskoj naučiti nešto iz načina na koji je snimljen ovaj.