'Hodam na kratkim relacijama, a kako sam slab i nemam previše snage, moram dobro procijeniti vlastite mogućnosti prije nego što negdje krenem, jer se nakon toga moram i vratiti. Konkretno: ja kod kuće imam 48 stepenica. Pa onda prvo trebam njima sići, malo se prošetati i slušati samog sebe i svoj organizam, te misliti na to da se još moram i ponovo uspeti po tih 48 stepenica. Ali, ne posustajem. Dajem si truda, hodam po neravnim površinama, trotoarima', ispričao je Trpimir Vicković Vicko za Jutarnji list.

I prije je bio bolestan, dugogodišnji je dijabetičar. 'Korona je, rekli su mi, samo ubrzala proces u tijelu koji bi me dohvatio za nekih tridesetak godina. Sve je izgleda kod mene počelo kada sam bez povišene temperature prebolio povišenu upalu pluća. Da sam bio pušač, korona bi mi vjerojatno zeznula pluća, ovako mi je, u potrazi za najslabijim mjestom u organizmu, sjela na noge i probavu. A gdje i kada sam dobio koronu, gdje sam se zarazio, to stvarno ne znam', priznao je.

'Nisu me samo noge iznevjerile, nije stvar bila samo u tome što više nisam osjećao stopala ni koljena, nego mi je i probava postala nekontrolirana. Tako je i danas: ja imam pelene i kateter. Ali, i vedar duh!', ističe radijska legenda. Ni u jednom trenutku, kaže nije klonuo, a naučio je sva imena medicinsog osoblja koje je brinulo o njemu.Kući je od prošlog četvrtka.

'Svi me maze i paze. I moja supruga Sandra, i djeca Tin i Anja, i svi članovi obitelji i prijatelji. Iskreno, svima im kažem da ne zaslužujem toliko pažnje. Ja inače nisam neki zahtjevan lik, pa je djeci bilo u početku čudno kada sam im govorio da mi donesu cipele. Jer ja nikad prije nisam tražio da se netko mota oko mene. Sada je drugačije, ima dosta stvari koje ne mogu sam i svi to znamo. No, ne dam se: polako napredujem iz dana u dan, uz podršku obitelji koja mi ne dopušta do klonem', napominje. Još ne zna kad će se vratiti na posao.

'Život je prekrasna stvar. Osamdeset posto našeg života čine lijepe stvari. No mi smo nekako uvijek usmjereni na onih dvadeset posto problema. Tako ne treba: ako se s nekim želimo čuti, nazovimo ga, odmah ga nazovimo. Treba slobodno izraziti sve svoje emocije. Osim ljutnje. Nju treba izraziti prilikom obavljanja teških fizičkih poslova, jer će vam ona pomoći da lakše radite. Dakle, i ljutnju možete pretvoriti u nešto korisno i lijepo. Svaki dan počnite zbilja iskreno ne kao da vam je posljednji, nego kao da vam je jedini. I čuvajte zdravlje, prosim vas lijepo. Držite se onog što su nas učili kao male: bolje spriječiti nego liječiti', poručio je.