Hrvatska radiotelevizija ilitiga (ne)plemeniti prisavski hrt javni je servis za sve građane Republike Hrvatske i zbog toga joj plaćamo obaveznu pristojbu, je li tako? Tako je. Trebala bi nasinformirati o stvarima koje su nam u interesu i koje javnost ima pravo znati. Točno? Točno. E, pa onda me zanima jedna stvar. O 'bolnim rezovima' u Hrvatskoj priča se još tamo negdje od Milke Planinc, redukcija struje, par-nepar vožnji u nestašici benzina i nema-kave-marš-van situacija. A ako baš želimo biti državotvorni, o 'stezanju remena' (što je isti drek, ali drugo pakiranje) pričao je još i Sandy of Remetinec prije nego što je remen proslijedio Jaci i odjahao u naše noćne more. Dakle, pun kufer i osamsto vremena slušamo o tim nesretnim 'bolnim rezovima', dabogda ih rezalo škaricama iz manikircajga. Zar tijekom svih tih godina HTV-ovci nisu uspjeli pronaći nijednog jedinog čovjeka u zemlji koji bi lupio na papir makar i okvirne cifre koje bi nam rekle odakle, koliko, zašto i u koje svrhe bi se moglo rezati? Nikoga tko je opalio tablicu pa na jednu stranu stavio, štajaznam, 'službeni automobili, razni' i koliko se troši na njih, a na drugu 'Pero vozač, 55 godina' i trošak koji bi nastao da ga se zbog ukidanja tih automobila strpa u penziju? I nikoga tko bi bio spreman takve svoje računice podastrijeti javnosti?

Postoje tri moguća odgovora na to pitanje. Ili smo nacija debila u kojoj se nitko nije sjetio prokopati po tim podacima i izračunati sve što se izračunati dadne (ne vjerujem), ili HTV nema dovoljno zaposlenih (hahahahaha!) koji bi ljude s takvim proračunima i podacima pronašli i doveli u studio, ili je HTV-ovsku plaću lakše zaraditi tako da neprekidno muljaš po ustima već stoput prožvakanu frazu i onda je pljuješ gledateljima u facu. Sinoćnje 'Otvoreno' upućuje na ovo posljednje. Godine su prošle pune muka, 'bolni rezovi' već su takva frazetina da se Huljićkini stihovi za 'Bižuteriju' uz nju čine kao Pitagorin poučak, a HTV nam I OPET na ekrane šalje Hloverku Novak-Srzić da bi nam te rezove objasnila uz pomoć četiri gosta u studiju, od kojih nijedan nije došao s tablicom i brojkama. I onda spomenuta gospođa HNS, kako to već i inače običava, isfura emisiju koja je jednako sadržajna i informativna kao i onaj sinkronizacijski skeč 'Zločeste djece' gdje Budišu pita za žarulju.

Što smo, naime, saznali nakon njezine sinoćnje emisije s The Stručnjacima u studiju? Prvo, da se 'bolni rezovi' moraju provesti (brejking gnjus, majketi). Drugo, da je takvo što najbolje ostvariti tako da se s jedne strane smanje rashodi, a s druge strane povećaju prihodi (ideš, Mirjana!). Treće, da se to mora učiniti ODMAH (tako je i Milka P. pričala) i, četvrto, da građani moraju imati razumijevanja za to (što bi možda i imali da im njihov javni servis nekog vraga objašnjava umjesto da krešti frazetine po studiju). Imali smo prilike i usput doznati da je Hlo N-S 'na strani sindikata' i da su njoj 'ovi kapitalisti grozni', što nam je svima zacijelo promijenilo život, ali bilo kakve konkretne primjere toga što bi točno bili ti 'bolni rezovi', odakle bi se rezalo, koga bi najviše boljelo i što bi se takvim operativnim zahvatom konkretno postiglo – nismo dobili. Javni informativni servis očito misli da nas se to ne tiče.

Čovjeku jednostavno dođe da samoinicijativnim bolnim rezom otfikari kabel koji vodi od digitalnog prijamnika do televizora. Zar doista, DOISTA ne mogu pronaći nikoga tko bi nam rekao nešto konkretnije? Zar je zbilja toliko nerazumno očekivati da će netko javnosti podastrijeti barem nekakvu specifikaciju tih javnih troškova i što bi njihovo rezanje značilo za svaki segment te javnosti? Zar nam javna televizija ni nakon dvadeset godina što se takvom naziva nije shvatila da joj podastiranje UPRAVO TAKVIH informacija nije samo jedna od opcija, nego dužnost i obveza?

Jer informativni program koji proizvodi 'Otvoreno' poput onoga sinoć, u kojemu se sat vremena ozbiljno klima glavom i od stručnjaka samo iznuđuju osobni dojmovi i previranja o trenutačnoj gospodarskoj situaciji – nikome nisu potrebni. I njihovo bi uklanjanje s programa javnoga servisa za informiranje bio tek jedan bezbolan i neprimjetan rez. U skladu sa šund-uspješnicom spomenutom malo više – bilo bi to kao da gubimo komad bižuterije. Pa makar otpao s revera osobe koja se u kontekstu takvoga novinarstva smatra ženom, majkom, kraljicom