Godine 2017. Olivia de Havilland je tužila FX Networks, nezadovoljna svojim prikazom u miniseriji 'Feud: Bette i Joan', izvršnog producenta Ryana Murphyja. Nakon niza žalbi, sud je na kraju odlučio protiv de Havilland, a presuda u kojoj je doživjela poraz nije nešto na što je naviknuta.

Naime, tužba koju je 1944. godine de Havilland podnijela protiv studija Warner Bros zaslužna je za okončanje sustava koji je do tada vrijedio u filmskim studijima i redefiniranje poslovnih odnosa u filmskoj industriji.

Filmski debi de Havilland je kao 19-godišnjakinja imala 1935. godine u filmu 'San Ivanjske noći', a s Warner Brosom je tada potpisala sedmogodišnji ugovor kakva je za glumce onog vremena bio uobičajen.

S ovim je studiom snimila filmove kako što su 'Kapetan Blood' i 'Avanture Robina Hooda', u oba glumeći s Erollom Flynnom, ali nije uvijek bila zadovoljna s ulogaa koje su joj iz Warener Brosa dodijelili pa je nekoliko puta suspendirana.

Kad joj je sedmogodišnji ugovor istekao, Warner Bros je tvrdio da je de Havilland dužna odraditi za njih još šest mjeseci, kao nadoknadu za vrijeme provedeno pod suspenzijom.

Odbila je to tvrdeći da je ugovor potpisan na sedam godina, a ne na vrijeme koje je u stvarnosti provela radeći. S njenom se tvrdnjom složio i sudac Višeg suda Charles S. Burnell, ustvrdivši da bi u suprotnom taj ugovor bio oblik 'robovlasničkog odnosa'.

Time je uspostavljen sustav koji u filmskoj industriji vrijedi i danas, a u kojem glumci, njihovi agenti i filmski cehovi dogovaraju uvjete snimanja.

Na sudu se de Havilland pojavila već nakon četiri mjeseca, tražeći ovoga puta uvjerenje da može raditi bilo gdje bez uplitanja Warner Brosa. I u ovom je slučaju bila uspješna.

Njezine su tužbe s druge strane izgledale vrlo riskantno, ali de Havilland je nakon njih uspjela izgraditi uspješnu karijeru. Ubrzo nakon pobjede u pravnoj bitci osvojila je Oscara za film 'Svakom svoje' iz 1946. godine, a tri godine kasnije i za film 'Nasljednica'.

Ukupno je imala pet nominacija za Oscara, a u nastavku karijere pojavljivala se u brojnim filmovima kao što su 'Zmijsko leglo', 'Moja rođakinja Rachel' i 'Tiho, tiho, slatka Charlotte'.

Snimala je i za televiziju, a posljednji put na malom ekranu pojavila se u filmu 'Žena koju je volio' iz 1988. godine.

U povijest se upisala i 1965. godine kao prva žena koja je predsjedala žirijem na Filmskom festivalu u Cannesu. Kako se prije tri godine prisjetila za časopis Variety, u početku je bila prestrašena zbog toga, ali kao jedina žena u žiriju te godine, na posljetku je uživala presjedati odborom kojeg su u cijelosti činili muškarci.

U studenom 2008. godine, piše Variety, američki predsjednik George W. Bush odlikovao je tada 92-godišnju de Havilland Nacionalnom medaljom za umjetnost, kazavši pritom kako su 'njezina neovisnost, integritet i gracioznost izborili kreativnu slobodu kako za nju, tako i za njene kolege glumce'.

Dvije godine kasnije dodijeljena joj je i titula Viteza Legije časti, a 2017. godine postala je najstarija žena ikad kojoj je britanska kraljica Elizabeta II. dodijelila Vitešku titulu Dame.

Glumica posljednjih 50 godina živi u Parizu, u javnosti se ne pojavljuje često, ali i u tim rijetkim pojavljivanjima Olivia de Havilland prkosi svim očekivanjima i ruši predrasude pa je tako za njen 103. rođendan na Facebooku osvanula fotografija na kojoj uživa u vožnji triciklom.