Leona Paraminski prije dva tjedna preuzela je zahtjevnu ulogu suvoditeljice Dore, što nas je ponukalo da popričamo s njom o iskustvima do sad, ali i o glumi, filmu, kazalištu, društvu i koječemu još
Iza vas su dvije emisije 'Dore'. Kako ste osjećate u ulozi voditeljice?
Imala sam nekog sitnog iskustva već prije, no vođenje nečega kao što je Dora je ipak na drugoj razini. Tu sudjeluje stotine ljudi. Srećom radim sa super ekipom od koje se puno može naučiti i uvažavam svaku kritiku jer to je ipak emisija koja ide uživo i koncentracija mora biti na vrhuncu 120 minuta, a pritom moraš biti šarmantan, elokventan i dovitljiv.
Krenimo onda s diskretnom kritikom. U prvoj epizodi ste vi i Aleksandar Kostadinov malo uskakali jedno drugome u riječ.
Brbljave smo prirode, pa je svaki od nas htio izgovoriti što više riječi. Šalim se! Uvijek treba vremena da stvari sjednu na svoje mjesto, ali mislim da smo nas dvoje kliknuli. Uživam raditi s njim i puno učim od njega. Ovo je jedno veliko i neponovljivo iskustvo za mene i baš me veseli.
Što mislite o novom formatu Dore?
Mislim da je novi format, osmišljen od Ace, potpuno drugačiji: svjež, mladenački i zanimljiv.
U kakvom su odnosu gluma i voditeljstvo?
To su potpuno različite profesije, iako ljudi često misle da su vrlo slične. One su slične u vrlo malim segmentima kao što su javni nastup i učenje teksta napamet, sve ostalo je potpuno drukčije. Ali moram reći da glumačko iskustvo u voditeljskim vodama definitivno pomaže.
U trećem nastavku Matanićeva omnibusa 'Mezanin' tumačite žrtvu mobbinga. Koliko je mobbing prisutan u stvarnosti kojom ste okruženi, u svijetu filma, kazališta, umjetnosti uopće?
Osobno imam redovito lijepa iskustva, no vjerujem da se mnogi susreću s raznim oblicima mobbinga. To je izuzetno teška tema, pogotovo situacija u kojoj se našao moj lik u 'Mezaninu'. U svakom slučaju mislim da bi ljudi trebali reagirati i prijavljivati svaku vrstu zlostavljanja, iako razumijem da je to ponekad nemoguće zbog situacije u kojoj se žrtva nalazi.
Koliko naši suvremeni filmovi uspijevaju biti društveno aktualni u gorkoj nam današnjici?
Pa kako koji film, naravno, ali ipak mi se nekako čini da su strani društveno aktualniji. Pri čemu prvenstveno mislim na europske, iako i poneki američki zna iznenaditi.
Nekad je kazalište bilo centralno mjesto društvene buke. Treba li film preuzeti njegovu ulogu ili vam je draža pomisao filmske umjetnosti kao nekog bijega od stvarnosti?
Film nikada ne može preuzeti ulogu kazališta i obrnuto, a nema ni potrebe. Bitno je da oboje budu odraz i kritika društva.
Ima li kazalište danas snagu povratiti svoju nekadašnju poziciju?
Ja se nadam da će imati, no ima jednu veliku manu – dira samo ljude koji se u tom trenutku nalaze u publici. Danas je tržište globalno, teško je mijenjati stvari kritikom ili sugestijom pred nekih 300-tinjak ljudi, kada televizija i internet dohvaćaju milijune.
U kazalištu ste glumili u predstavi 'Njarabum', koja progovara o anoreksiji. Opet aktualna tema, ovoga puta o bolesti koja je, ujedno, djelomice socijalno uvjetovana.
Ta uloga mi je bila izuzetan izazov jer se vrlo teško uživljavam u um osobe koja svjesno odbija finu hranu! Takav poremećaj mi je srećom u potpunosti stran. Tema je svakako aktualna, žene su sve više i više opterećene svojim izgledom.
Može li umjetnost promijeniti svijet, ili je dovoljno da tek upire prstom?
Mislim da se tu situacija neće bitno mijenjati. To su samo poneki bljeskovi svjetlosti jer je trenutno mrak oko nas!
Vraćate li se poslije 'Mezanina' i 'Dore' u kazalište ili idete u nove filmske projekte?
Što se tiče projekata, tu stvarno vlada gužva. Ukratko, oboje, barem se nadam. Paralelno s 'Dorom' počinjem spremati novu predstavu u HNK Varaždin. Premijera se očekuje negdje krajem ožujka, početkom travnja. A ako sve bude po planu, taman tada, nakon kraćeg odmora, možda počnem raditi nove filmove: jedan kratkometražni, jedan dugometražni. Danas je, nažalost, iz financijskih razloga, sve malo kompliciranije pa pripreme možda nekada traju malo duže, dok se posloži materijalna strana umjetnosti.
