Ograničenja u Xi'anu, u kojem je svoju životnu sreću sa suprugom Ivicom Šimićem pronašla Vitomira Lončar, neka su od najstrožih otkako je Kina 2020. godine uvela stroge mjere izolacije u i oko grada Wuhana, u kojem je koronavirus prvi put otkriven krajem 2019. godine. S tom snažnom i inspirativnom umjetnicom ni ovog puta nije nedostajalo tema za razgovor. Ispričala nam je sve o trenutačnom lockdownu u kojem se odnedavno nalaze i kako je novi val zaraze uopće krenuo, kako joj sada izgledaju dani, ali i kako gleda na situaciju u Hrvatskoj kad je riječ o pandemiji.

Kako se proširila zaraza ovaj put?

Početkom prosinca u našu zračnu luku sletio je zrakoplov iz Pakistana, a na letu je, kako se poslije ustanovilo, bilo više zaraženih. Zaraza je krenula iz dvaju smjerova, jedan izravno iz zračne luke, a drugi iz hotela u kojem su putnici bili u karanteni. Brojke su se brzo povećale jer je odmah zaražen profesor sa Sveučilišta Chang'an, koje je u srcu grada. Slučajno je testiran tek nakon nekoliko dana, kada je vozio punicu u bolnicu. U tih nekoliko dana čovjek je bio u restoranima, u teretani, na bazenu s obitelji, u kupovini u robnim kućama i, dakako, na poslu, na svom fakultetu. S obzirom na to koliko je bio aktivan na različitim mjestima prije nego što se ustanovilo da je zaražen, još smo dobro prošli. Sreća je da svi Kinezi stalno nose maske i iznimno su oprezni, pa je, vjerujem, upravo to bilo presudno da je najveći broj koji smo imali u jednom danu bio (za hrvatska mjerila – samo) 174 nova slučaja.

Koliko se ova karantena razlikuje od one prijašnje?

Ova je karantena u mnogočemu drukčija od prijašnjih i najstroža je dosad. Čak je i stroža od one iz Wuhana početkom 2020. godine, jer kod se nas radi o inačici delta, koja je, sada se zna, zaraznija od one prve, vuhanske. Zabranjen je izlazak iz stana, život je stao. Dobra je vijest da će to trajati još neko kraće vrijeme, a onda se život vraća u potpunu normalu. Jučer sam vidjela najave koncerata za kinesku Novu godinu koja ove godine počinje 1. veljače. Radujem se ponovnom odlasku na koncerte.

Držite nastavu, pripremate se za nju, prevodite, pišete… Što suprugu i vama najteže pada?

Upravo sada trebali smo biti na praznicima sve do početka ožujka, a ja sam sa Suzanom Nikolić trebala otkrivati pokrajinu Yunnan. Ima dana… Kako su studenti na kraju zimskog semestra zapeli u kampusu, a još uvijek ne smiju izići ni iz svojih soba, donesena je odluka da se već od 3. siječnja krene s novim semestrom, i to online. Tih tjedan dana prije početka novog semestra nisam dizala glavu od računala. S jedne sam strane imala završne ispite za prošli semestar, a s druge pak pripreme za novi i početak nastave novog kolegija. Reklo bi se - gužva pred golom, i to na najjače! Prošle godine napravila sam sa studentima tri kazališne radionice, a primljene su iznad očekivanja. Glas o tome da su studenti presretni zbog sudjelovanja u radu povezanim s kazalištem brzo se proširio, pa sam dobila ponudu da osmislim predstavu. Neću režirati u kazalištu, nego na svom fakultetu. Svejedno, bit će mi to prvo iskustvo s režijom u životu. Sjetila sam se jednog komada koji smo davnih dana igrali u PIK-u, Snježana Banović iskopala mi je u Teatrološkom institutu požutjeli tekst i tu sam! Prevodim s hrvatskog na engleski, a moja suradnica Kineskinja odmah na kineski. Čim život krene offline, oglašavam audiciju i – krećem u novu avanturu. Znaš ono: kada si zadnji put u životu napravila nešto prvi put? Trudim se stalno raditi nešto novo, nešto što dosad nisam iskusila. Volim takve izazove. Prošle godine bila je to predstava koju sam glumila na kineskom, ove godine to je prva režija. Osim toga, s mojom Bugom već mjesecima radim na našoj edukacijskoj platformi VestaLLLs za mlade umjetnike, ali i sve one koji žele promjenu. Često imam konzultacije s mladima koji traže nove putove u životu, držim webinare, imam posla preko glave. Ne stignem ni misliti da sam, zapravo, u karanteni.

Što vam najteže pada?

Tijekom prva dva dana nisam se dobro osjećala, pritiskalo me u prsima, uhvatila me neka neobjašnjiva tjeskoba. No ubrzo sam stavila sve na svoje mjesto i nakon toga više mi ništa teško ne pada. Od Adizesa sam naučila da treba brinuti samo o stvarima koje imamo pod kontrolom. A u ovakvoj situaciji imam pod kontrolom samo svoj život, ne i vanjske okolnosti. Osmislila sam dnevni raspored, povezala se s volonterima u našem 'dvorištu' (koje ima oko 15 tisuća stanovnika), a također sa ženama u zgradi i strankinjama u gradu kako bih bila na izvoru informacija i imala kanale za eventualne probleme; nabavila sam dovoljno čokolade da mi Šimić ne bude nesretan (ha, ha) i – okrenula se novoj rutini. Gubljenje vremena, energije i motivacije na stvari koje ne možeš promijeniti i na koje ne možeš utjecati nerazumno je i štetno. A ja nisam nerazumna osoba i volim unapređivati kvalitetu svog života. Dnevna rutina najviše je pomogla: ustajanje i spavanje kao i uvijek, uvijek u isto vrijeme, vježbanje, trčanje 10 kilometara (svaki sat po kilometar tijekom 10 sati, što je ujedno stanka od posla svakih 50 minuta), tri obroka, uvijek u isto vrijeme, poslovi za fakultet, snimanje za VestaLLLs, pisanje tekstova, komunikacija sa studentima koji trebaju podršku, prevođenje teksta, učenje kineskog, troškovnici… a dan ima samo 24 sata! Crveni ruž za usne od jutra, naravno! (smijeh) I sada, kad je sve ovo pri kraju, mogu reći – jako sam zadovoljna. Odlično sam iskoristila vrijeme i kad za koji tjedan dođe proljeće, spremna sam za sve što me čeka!

Kako reagirate na ovdašnje napise?

E, to je priča koja me jako iznenadila. Takvu količinu mržnje i netrpeljivosti već jako dugo nisam doživjela. Tijekom višegodišnjeg pisanja svog bloga Slamka spasa često sam bila pod unakrsnom paljbom anonimnih komentatora, ali sam se u međuvremenu odviknula od toga da mi netko prijeti (čak i smrću) samo zato što živim u zemlji u kojoj je život – drukčiji. I o kojoj mnogi imaju predrasude. Bilo je i neprofesionalnih novinarskih poteza, naprimjer redakcija uzme vijest s BBC-ja, u naslov stavi moje ime u kontekstu da živim u gradu u kojem se gladuje, a pritom ono što opisuju nema nikakve veze ni sa mnom ni s gradom u kojem živim. U početku sam na različite načine pokušavala objasniti pogrešne interpretacije, a onda sam odustala jer su netrpeljivost i mržnja samo rasle, umjesto obrnuto. Tužno mi je sve to. Živimo u vremenu u kojem cijeli svijet ima zajedničke probleme (globalno zatopljenje, nuklearna prijetnja i razvoj tehnologije koji polako izmiče kontroli), dakle imamo probleme koji nisu samo ova pandemija. Jedini način da ih riješimo jest – da budemo zajedno. Razjedinjeni ne možemo riješiti nijedan problem, ni na osobnoj i obiteljskoj, a ni na društvenoj razini. Ali svijest o tome je (uglavnom) nepostojeća. To nije samo tužno nego je mnogo više od toga. Opasno.

Kako vam se čini naša situacija sa skoro 10 tisuća zaraženih, nikakvim mjerama, događanjima bez maski…? U Kini nije bilo dvojbe zatvoriti sve ili ne...

Kulturne razlike uzrokom su svih ovih razlika. U Kini je zajednica, MI, na prvom mjestu i pojedinac se ostvaruje kroz zajednicu. Hrvatska spada u zemlje u kojima je JA na prvom mjestu. Sve različitosti proizlaze iz tih dvaju potpuno različitih pristupa, pa onda i ovog prema pandemiji. Osim toga, Kina ima ogroman broj stanovnika i nedovoljne zdravstvene kapacitete da bi mogla pustiti da se zaraza širi bez kontrole. Zdravstveni sustav jednostavno bi se raspao, što ne bi uzrokovalo smrtne slučajeve samo zbog virusa, nego i ostalih bolesti. Kina si to ne može dopustiti. Hrvatska, očito, može. Kina na današnji dan sveukupno ima 5699 smrtnih ishoda uzrokovanih virusom, a Hrvatska 12.764. Kina ima gotovo milijardu i pol stanovnika, a Hrvatska nema ni četiri milijuna. Kina sveukupno ima 133 tisuće osoba koje su od početka pandemije bile zaražene virusom, a Hrvatska 745 tisuća. I jedno i drugo rezultat je kulture koja je uvjetovala pristup situaciji.

Koliko često morate na testiranje?

U početku smo se testirali svakih 48 sati, nakon toga svakodnevno, a kako je jučer naše 'dvorište' ušlo u low risk područje, mislim da ćemo se svi testirati tek nakon sedam dana od zadnjeg testa (4. siječnja). Od početka ovoga vala testirana sam 15 puta. Svaka zgrada ima svoje vrijeme u kojem se izlazi na testiranje i to odmah pokraj ulaza, nema dužeg čekanja, skenira se kod, testira i to je to. Vojska volontera opslužuje većinu aktivnosti, od podjele besplatnih namirnica do organizacije testiranja. Nakon što bude nula slučajeva lokalne transmisije cijeli će se grad ponovno testirati, a bude li sve u redu, otvorit ćemo se nakon dva dana. Uskoro.

Kako napreduje snimanje vlogova?

Moja producentica, Buga, kaže da sam sve bolja i da sam skužila princip. (smijeh) Ne mogu reći da sam se potpuno srodila s idejom da radim vlog, ali osobito sada, u ovoj situaciji, drago mi je da imam dokumentirano sve što se događa. Jednog dana unucima ću pokazivati kako je baka proživjela najveći mogući lockdown na svijetu, haha. Nije li to sjajno? Danas završavam vlog o dnevnoj rutini u ovim uvjetima, pa kliknite, komentirajte, pretplatite se i – hvala na podršci i gledanju! Ljudi, čuvajte se, podržavajte se, cijepite se i učinimo svi zajedno sve kako bismo se uskoro probudili u životu u kojem nam virus neće biti glavna tema!