Novi roman Vjekoslave Huljić 'La petite Marie', izašao u nakladi Večernjeg lista, već je 14. knjiga poznate spisateljice koja desetljećima piše za djecu, mlade i odrasle. Radnja se odvija u Splitu i Parizu, a riječ je o obiteljskoj sagi, traganju za identitetom i korijenima, jakim ženama i istinskoj ljubavi. Zagrebačka promocija održana je prošlog tjedna, a ona je i ovog puta rado popričala s tportalom.

'La petite Marie' opisan je kao vaše dosad najzrelije djelo koji ostavlja bez daha. Na promociji ste čak i suzu pustili dok su gosti Julijana Matanović i Daniel Rafaelić govorili o vašem novom uratku. Jeste li očekivali takve reakcije?

Isto sam ostala iznenađena kad sam čula taj niz predivnih riječi. Jer znam, onaj tko promovira knjigu uvijek će reći sve najbolje, ali ovo nije bilo sve najbolje, ovo je bilo drukčije, baš emocijama nabijeno. Kao što ste rekli, svatko tko je pročitao knjigu plakao je ili su mu suze bile u grlu i onda sam razmišljala je li kompliment to da netko plače zbog nečega što napišeš, ali u biti je to veliki kompliment. Srce mi je bilo puno, ostala sam bez teksta.

Roman je svojevrsna kronika i Pariza i Splita. Kakva je vaša veza s Parizom?

Bila sam u Parizu, naravno, ali su radnju i događaji plod moje mašte. Fikcija. Najveći dio radnje u Parizu događa se u umjetničkim četvrtima, u kojima je doista postojala gostionica Chez Rosalie i kad sam proučavala Modiglianijevu biografiju, vidjela sam čak njezine fotografije. Vlasnica se zvala Rosalie i zaista je postojala. Ona i sin Luigi vodili su je i ja sam svoje izmišljene likove i Modiglianija smjestila u tu gostionicu iznad koje spavaju u sobičcima i gdje se odvijaju njihovi životi, a vlasnica pomalo neugledne vanjštine, ali jako dobrog srca, hrani među ostalim i umjetnike, od kojih su većina bili gladni i nepriznati, a oni za tanjur šalše sa špagetima ili variva crtaju po zidovima i poslije to prebrišu, kao da je nešto nevrijedno. To su sve umjetnici koji su poslije postali poznati, ali taj umjetnički milje bio je jako inspirativan jer je ekstravagantan i dekadentan. Ondje su prolazili Apollinaire, Diego Rivera, Picasso, Ana Ahmatova, tako da sam ih sve okrznula u romanu. Radnju pratim kroz cijelo 20. stoljeće, a dotičem se i kataklizmi, nekih ružnih vremena, ustvari ne-vremena, kao što su svjetski ratovi, pa se u Parizu dotičem Résistancea, pokreta otpora, isto tako u Splitu. Možda mi je najpotresniji dio knjige onaj u kojem opisujem bombardiranje Splita 3. lipnja 1944., kad je poginulo 227 ljudi na Pazaru, tako blizu mjesta na kojem stanujem. Gledam u Splitu sva ta mjesta koja sam opisala u knjizi i čini mi se da ću, kad hodam gradom i tim ulicama, sresti nekog od svojih likova. Premda su svi fikcija, ja sam im udahnula život i oni žive do neke točke u knjizi, pa čak nastavljaju život izvan knjige.

Kad smo kod vaših likova, rekli ste ranije da vas 'oni koje izmislite nikad ne ostavljaju na miru'. Kako ih se 'riješite?

Možda ih se ne želim riješiti. Znam hodati gradom pa vidjeti gdje sam smjestila nešto na stvarnim lokacijama - dućan lutaka Mala Silvana, kod crkve svetog Križa. U Varošu su Domina i Šime, Silvanini roditelji... Ustvari sam jako uživala pišući ovaj roman i oni koji su ga čitali rekli su da je toliko divan da jedva čekaju da vide što je na kraju, ali da im je žao što dolazi kraj pa da otežu da im ostane koja stranica. To mi je najveći kompliment. Još kad kažu da su plakali... Nije roman toliko tragičan, zapravo je životan, emotivan, jer ide 'oblatna' tuge, 'oblatna' radosti, sve onako kako inače ide u životu.

Kad ste govorili o knjizi, koja je zapravo priča o ženama, rekli ste da 'žene mogu u muškarcu upaliti i ugasiti svjetlo'. Palite li vi i gasite svjetlo vašem suprugu Tončiju?

Uvijek ga palim i gasim. (smijeh) Kažem da žena mora biti ženstvena, imati nježnost u sebi, ali isto tako znati udariti šakom o stol, a tako sam pokazala u ovoj knjizi - kad žene drže sve konce u rukama pa kad se nešto čini nemogućim, one ne odustaju. Zašto su žene tako borbene? Muškarcima je često kroz povijest puno toga bilo servirano, a one su bile doma i čekale su hoće li se bolje ili lošije udati, nisu se imale priliku školovati niti donositi odluke, zato su ustvari borbene i samosvjesnije, možda jače nego muškarci.

Kakav je danas položaj žena u Dalmaciji?

Uvijek postoji 'dalmatinska mater', 'dalmatinska žena' kao one koje su privržene i drže sve u svojim rukama. Mislim da bih ja bila uvijek ista, bila u Dalmaciji ili bilo gdje drugdje. (smijeh). Moraš naći balans, mjeru i da ti sve bude okupano ljubavlju, da bude ugodno i tebi i svima oko tebe.

Koliko možete odvojiti pisanje knjiga od pisanja pjesama za glazbenike, izvođače? Što je lakše, što teže?

Cijeli život vučem jedno i drugo. To su različite strane jedne duše. Kad me pitaju je li mi draže ovo ili ono - nije mi draže ovo ili ono, to sam ja, pa se ostvarujem ovako ili onako. Dok pišem jedno, odmaram se od onog drugog. U isto vrijeme ono jedno inspirira ono drugo, tako da sam neke stihove svojih pjesama stavila u knjige. Recimo, jedna od mojih likova je feministkinja urednica časopisa u romanu za mlade - žena, majka, kraljica. Tako da malo potkradam sebe, svoje stihove. (smijeh) Uživam u jednom i drugom. Tonči je rekao da ne zna kad to pišem.

Upravo sam vas htjela pitati kad stignete pisati?

Kad mi dođe, samo nestanem, odvojim se i pišem. Nekako sve stižem, ali mi bude žao što nemam više vremena kad mi misli počinju teći, navirati. Noću, kad bih se trebala odmarati, misli mi rade: 'Mogla sam to ovako napisati. Ovu radnju sam mogla voditi drukčije'... Uvijek je uz mene tekica u koju sve zapisujem. Ako ne napišem, nekad se sjetim ujutro, ali većinom ne. Bilo da je riječ o knjigama, bilo stihovima, naučila sam da kad ti se nešto vrti po glavi, odmah to treba zapisati pa ćeš kad se probudiš vidjeti je li to dobro ili nije.

Smeta li vam to što još uvijek postoje oni koji vas ne doživljavaju/priznaju kao ozbiljnu spisateljicu unatoč odličnim kritikama vaših književnih uradaka?

Sve mi manje smeta zato što iza sebe imam rad i djela, tako da nemam potrebu nikome ništa objašnjavati i dokazivati se. Nedavno sam imala predavanje na Filozofskom fakultetu u Splitu, na kojem su studenti na kolegiju obrađivali moje knjige. Bila im je želja da im budem gost, govorim o svom radu i knjigama. Meni je bila izuzetna čast to da me zovu mladi, budući akademski građani.

Kako se snalazite u ulozi bake?

Najbolje! (smijeh) To je jednostavno nova dimenzija ljubavi, prirodan osjećaj, dar s neba. Toliko su ta dječica krasna i okupiraju te da smo svi suncokreti, a ona naše sunce. Sad bi neki mogli reći da govorim kao da sam jedina baka na svijetu. Nisam, ali jesam baka i veselim se toj ulozi i prvom Božiću s njom, prvoj novoj godini i samo da smo svi živi i zdravi.

Kaže se da bake i djedovi razmaze unuke. Što mislite, kakvi ćete vi biti?

Mislim da je u odgoju presudna ljubav. Možeš se naljutiti, biti nervozan i neispavan, ali ljubav briše sve. Nisam za to da se ispunjavaju neke nemoguće želje i da mi se popnu na glavu, ali sigurno ću naći neki modus i znati s njom, isto onako kako sam znala s Hanom i Ivanom.