Uskrsnuće Big Brothera na regionalnoj razini toliko je metastaziralo ionako kontejnersku prirodu toga serijala da se sada već čini uvredljivim pripisivati mu atribut 'reality', nego bi primjerenije bilo nazvati ga 'freak šouom'. 'Zvijezde pjevaju', iako – kao i uvijek – profesionalno producirane i još bolje vođene – sada su već zbilja došle do faze gdje bi se trebale zvati 'Ljudi koji su sa zvijezdama stanovali u istom haustoru – pjevaju'. Žiri prvopljeskaškog 'Hrvatska traži zvijezdu' (nakon kojeg još, usput budi rečeno, nitko živ nije postao zvijezda) razbahatio se s komentarima, pa ljude na audicijama pita jesu li se zasrali od straha jer je to valjda ultrakul i smiješno svima s inteligencijom majoneze light i ukratko – nije da nemam riječi, ali mi ih je žao trošit'.

Ono što me u tome deprimira jest to što se takve emisije emitiraju pod maksimom 'gledatelji traže zabavu', koja JEST istinita, ali je tužno što se gledatelje i njihovo poimanje zabave na taj način svrstava u kategoriju takvih idiota među kakve ih ne bi svrstali ni najgori mizantropi. A nismo baš tako glupi. I mogli bi nam ponuditi bolje. Što neki i čine, kao što je vidljivo u rijetkim oazama inteligentnih, a opet zabavnih sadržaja na domaćim televizijama.

Jedna od takvih emisija bez dileme je bila sinoćnja epizoda talk šoua Antonije Mandić, 'Studio 45' na RTL-u 2. Žena je u goste pozvala modnog stručnjaka Nenada Korkuta, urednicu časopisa Stilist Slavicu Josipović i Ellu Dvornik, kojoj ne znam smisliti skroz prikladnu titulu, ali nije ni potrebno. U nešto manje od sat vremena ugodnog čavrljanja, gosti su nas štošta naučili o modi, trendovima, dobrom i lošem odijevanju, a za zabavni moment definitivno se pobrinula mlada Dvornikova, koja je neobično iskreno i samokritično progovorila o svojim modnim kiksevima. Jest da stajling koji je odabrala za emisiju nije baš neko jamstvo da se takvim kiksanjem ne namjerava baviti i u budućnosti, ali nema veze, žena je mlada, a tko od nas nema koju fotografiju iz mladosti zbog odjeće na kojoj bi nas danas-sutra netko mogao ucjenjivati objavom na internetskim 'fail' stranicama. Sve u svemu, iako moda i trendovi nisu tema o kojoj nam ovisi glava, plaća, socijalno osiguranje i drugi egzistencijalni organi, 'Studio 45' pokazao nam je da se o njoj može razgovarati i tako da svi odmah ne pomremo od površnosti i gluparije. Drugim riječima, pokazao je da 'laganini tema' ne mora nužno značiti i 'bezvrijedno laprdanje ni o čemu'. A od Antonije Mandić i njezinog načina vođenja emisije mogli bi učiti i štokoji voditelji ozbiljnim emisija sa životno važnim temama.

Drugi sadržaj koji gledateljima može biti zanimljiv i zabavan, a ne uzrokuje spontano samoubojstvo moždanih stanica, novi je dokumentarni serijal Stipe Božića, 'Nazovi 112', čija je druga epizoda emitirana jučer navečer na HTV-u 1. Stipe Božić i inače mi je strašno zanimljiv lik, pravi je tata-mata svih domaćih putnika, planinara, alpinista i pustolova svjetske klase, s tim da je pritom doista stručan čovjek, koji već godinama vodi službe za spašavanje onih koji bi divljali po pustolovnim krajolicima, a pritom ili nemaju sreće ili se nisu baš najbolje pripremili. Sinoćnja epizoda, o spašavanju paraglajderice koja se zapetljala u žice dalekovoda i o noći kao najvećem neprijatelju akcija spašavanja – bila je poput malog, napetog trilera koji bi, vjerujem, svi moždano živahni gledatelji zbog zabave gledali puno radije nego egomanijačko laprdanje polupismenih predstavnika svih naroda i narodnosti bivše SFRJ, koje nam RTL svakodnevno servira kao vrhunac entertainmenta i šarolikosti. Usto je i poučna jer Stipe Božić nas svojim pričama iz spasilačke prakse vrlo jasno upozorava da su epizode iz rubrike 'po šumama i gorama' super stvar, ali da se za njih valja dobro pripremiti i ne srljati u pustolovinu pod svaku cijenu. No kao što mi je u mnogo slučajeva dosad rečeno, 'poučnost' je svojstvo od kojega producenti suvremenih zabavnih emisija bježe k'o vrag pred tamjanom, povezujući je isključivo s gnjavažom i prodikama. I to je ono što me u cijeloj toj zabavno-televizijskoj priči užasno deprimira. Srećom, gore su dva primjera koji nas spašavaju od takvog razmišljanja.