Iako niti ja niti itko drugi ne možemo osporiti Benitezove rezultate koji na papiru izgledaju dosta impresivno, treba znati cijelu priču iza njih da bi se stvorio kompletan dojam. Ako uzmemo tri različita kluba koja je vodio i ocijenimo najveći uspjeh u svakom od njih to bi bili redom - prvi naslov prvaka Španjolske za Valenciju nakon 31 godine u 2002, Liga prvaka s Liverpoolom u epskom finalu 2005. i FIFA Club World Cup s Interom 2010. Što je zajedničko tim velikim uspjesima?

Svi redom dogodili su se u prvoj godini treniranja toga kluba (u slučaju Intera i u jedinoj godini), svi redom su, po meni, rezultat naslijeđenog sustava i jakog fonda igrača, a ne Rafine trenerske genijalnosti. Valenciju je odveo do naslova prvaka Španjolske na krilima igrača kao Angulo, Baraja, Canizares, Ayala, Vicente i Aimar, koji su pod Hectorom Cuperom dvije godine zaredom dolazili do finala Lige prvaka. Toj jakoj skupini igrača dodan je i golgeter Mista, pojačanje dogovoreno prije nego je Benitez stupio na dužnost, pa je Rafa je imao gotovu situaciju za uspjeh.

Već sljedeća sezona u Valenciji, dakle druga Rafina, je bila daleko više razočaravajuća, završio je tek peti. Za mene je to pokazatelj da nakon što je izblijedio utisak Cupera na tu momčad Rafa nije znao svojim pečatom nastaviti putem uspjeha. Djelomično me demantira treća njegova sezona u kojoj je ponovo osvojena španjolska liga i Kup UEFA, ali u toj sezoni Valencia je već bila toliko uigrana i iskusna da je bila daleko ispred stagnirajuće Barcelone i propadajućeg projekta 'galacticos' u Realu. Ipak, ta treća sezona u Valenciji, ujedno i ona u kojoj su financijski problemi postajali očiti je bila i preporuka za Otok, pozvao je Liverpool.

I sve bi bilo OK da se povijest nije ponovila, ovaj put još očitije. Rafa je postao menadžer nakon ere Gerarda Houlliera, koji je proveo šest godina slažući kockice i s varirajućim uspjehom lagano vraćati Liverpool na staze slave. U prvoj sezoni s naslijeđenom momčadi u kojoj je bilo mnogo nadprosječnih igrača, te pojačani s nekoliko Rafinih pickova u ligi nije napravljeno ništa, ali napravljen je podvig u vidu osvajanja Lige prvaka. Iako nikad takav uspjeh ne treba osporavati, Benitezova taktika nije imala puno veze s tim, radi se o klasi kluba i igrača koji su sezonu igrali praktički na jednom kolosijeku jer su u ligi davno otpali.

Treba se samo sjetiti nepostojećeg gola koji je Liverpool odveo u finale i načina kako je samo finale prvo izgubljeno pa onda ipak dobiveno, kako bi se vidjelo da se mnogo svemirskih slučajnosti poklopilo da bi Rafa upisao svoj najveći uspjeh. Cijelo je njegova era u Liverpoolu obilježena tim uspjehom i Rafa je pet godina živio na staroj slavi, a nije napravio ništa osim spiskao stotine milijuna eura na pojačanja, od kojih je samo minimalan broj nešto pokazao. Ironija je da nakon svih utrošenih para, na kraju je i sukob s vlasnicima oko želje za dodatnim trošenjem kumovao odlasku iz Liverpoola.

I na kraju, sramotna epizoda Inter. Nakon što je njegov stari engleski rival Mourinho osvojio sve što se moglo i otišao u Real, ta posložena i dominantna momčad s nevjerojatnom kemijom je povjerena Benitezu i u roku od par mjeseci sve je otišlo k vragu. Rezultati u talijanskom prvenstvu su bili ispodprosječni, ni u LP nije išlo glatko, a kruna svega bila je kad je Rafa prije zimske stanke zatražio od Morattija velika sredstva za pojačati ekipu koja je prije samo par mjeseci gazila sve pred sobom samo pod drugim trenerom. Moratti je uvidio da je puno jeftinije i sigurnije rješenje maknuti uzrok problema Rafu, a ne uništavati sve što je nikad prežaljeni Mourinho stvorio. Prije nego se odjavio, tek toliko da nastavi seriju alibi trofeja koje nije zaslužio, Rafa je odveo Inter do slabo cijenjenog klupskog naslova prvaka svijeta, ali budimo realni, Interova momčad je to morala osvojiti bio trener Benitez, Mourinho ili Čačić.