Teško je uopće prisjetiti se svih zastrašujućih priča koje su kružile svijetom s namjerom da 'dobronamjerno' ukažu na objektivne probleme u JAR-u. I zaista, ta zemlja ima prilično visoku stopu kriminala i još uvijek tinjajuće rasne probleme, ali to se proteklog mjeseca nije vidjelo, jer je taj narod tako odlučio.

Organizatori se hvale kako su napravili sjajan posao, ali bez podrške cjelokupne zajednice koja je odlučila nakratko zaboraviti na vlastito siromaštvo i uživati u nogometu, posao bi im bio nemoguć.

Nijedan ozlijeđeni navijač nije zabilježen tijekom svih mjesec dana. Niti jedan! Nula ubojstava, tek nekoliko manjih pljački i ni natruhe masovnih sukoba, koje su čak i tijekom natjecanja 'coprali' strani novinari.

Nitko ne može osigurati cijelu zemlju od razbjesnjele mase, kakvom su se crnci u JAR-u pokušali prikazati. Jednostavno je bila riječ o klasičnoj pogrešci koja nije slučajna. Predrasude su prokleta stvar i nadajmo se da je bogati svijet to nakon ovog potpuno nenasilnog festivala i shvatio.

Dapače, dva najistaknutija ekscesa režirali su Europljani. Engleski novinar 'slučajnog navijača' navigirao je do svlačionice da bi kasnije mogao dobiti ekskluzivu, a tijekom finala nezaustavljivi Katalonac Jimmy Jump ponovno je nasamario osiguranje i došao na pola metra od trofeja za prvaka. Prije njega u teren je utrčao samo još jedan Talijan.

Masovne kampanje nemaju jasno profiliranog vođu, stoga se Afrikancima nitko ne može ni javno ispričati. Ali svi mi koji smo nasjeli na te ružne priče trebamo upamtiti krajnji epilog i izvući zaključke.