Naravno da je iluzorno bilo očekivati pozitivan rezultat protiv praktički prve ekipe Argentine sa strašnim napadačkim tridentom Di Maria-Messi-Aguero, no ono što smo dobili od Hrvatske koja više nikada neće igrati zajedno je i više nego dobro. Dapače, prvo poluvrijeme je u momentima odigrano sa više želje, volje, htijenja i discipline nego što se moglo vidjeti u većini recentnih utakmica A reprezentacije. Posebno su se istakli Šime Vrsaljko koji bi komotno već protiv Italije mogao zamijeniti 'nezamjenjivog' i potrošenog kapetana Srnu, dok je mladi obrambeni duo Lešković-Jedvaj dokazao da ne bi bilo blasfemično razmišljati da vidimo neka nova lica na stoperskim pozicijama ako 'zvijezde' Lovren i Ćorluka nisu u formi.

Neizmjerno mi je drago što je dugo osporavani Anas Sharbini zabio predivan gol i pokazao pozamašnu količinu trke u oba smjera (Kekova ostavština); kao što je lijepo bilo vidjeti talent Matea Kovačića kada igra opušteno nogomet, daleko od gužve u sredini terena koja nastaje kada ga se primjerice stavi sa Modrićem i Rakitićem (opet se pokazalo da pojedini veznjaci u reprezentaciji ne mogu biti na terenu u isto vrijeme, odnosno mogu, ali neće davati ono što oni objektivno mogu).

Da sve ne bude u lijepim tonovima, bilo je i nešto manje dobrih prezentacija potencijalnih reprezentativnih kandidata, a ja bi izdvojio trio iz svake linije: Leovac, Badelj, Čop. Prvi je bio previše impresioniran Messijem i očekivanjima javnosti da je on spasitelj sišao s neba da popuni lijevi bok i ova prezentacija svakako nije njegova objektivna vrijednost. Posebno se moglo primijetiti kako Leovac 'pliva' u osnovnom pokrivanju igrača koji utrčava u prostor (baš kao njegov 'nadređeni' Pranjić u najboljim danima koji bi se mogli ponoviti protiv Italije), što je direktna posljedica čuvanja Lea Messija koji nerijetko izvlači ono najgore od obrambenih igrača tjerajući ih da razmišljaju isključivo o njemu, a ne o njegovim suigračima.

Fiorentinin veznjak Badelj je naoko odigrao solidnu utakmicu (Antolić puno bolji), no njegove spore reakcije i nedostatak defanzivnog pokrivanja su u prvom poluvremenu stvarale previše problema Jedvaju i Leškoviću i potpuno je jasan razlog zašto Montella ne pruža u talijanskom prvenstvu više šansi Badelju. Duje Čop je imao težak zadatak, pa neću biti prekritičan prema njemu, no od svih na terenu Čopu je vidljivo falilo kvalitete da poneka dobra kretanja pretvori u nešto više od pukog statista-usamljene špice. Na navedenu trojku dodao bi Halilovića, koji je katastrofalno zamijenio Kovačića i još jednom pokazao kako ne razumije osnovne postulate modernog nogometa; dok se gubio u vječnim driblinzima i beskonačnim dodirima lopte. tako usporavajući ostatak ekipe kada se trebalo izaći u polukontru.

Konačno, ispada da je Šukerova gramzivost učinila uslugu prvenstveno Niki Kovaču, koji je ne samo dobio prijeko potreban mir u pripremi milanskog izazova, već je utišao brojne kritičare (uključujući mene) koji su sumnjali u njegove trenerske sposobnosti. Ipak, nedjelja će pokazati da li je ovo bilo sretno kupovanje vremena ili je Niko Kovač izbornik sa vizijom kojemu se mogu oprostiti 'porođajne muke'.