U proljeće 1902. cijelom je Španjolskom vladala svečarska atmosfera. Mladi kralj Alfons XIII. navršavao je šesnaest godina, što je značilo da će službeno preuzeti dužnosti i biti okrunjen kao suveren. Za vrijeme kraljeve maloljetnosti zemljom je kao regent vladala njegova majka Marija Kristina Austrijska iz kuće Habsburg, jer njen muž (i Alfonsov otac) Alfons XII umro je od dizenterije šest mjeseci prije nego što mu je rođen muški nasljednik.

Španjolska se u to vrijeme ubrzano mijenjala. Stara imperijalna slava bila je već stvar prošlosti, ali razvijali su se industrija, biznis i umjetnost, a s njima i srednja, građanska klasa. Čekao se vođa koji će naciju povesti u novo doba. U kraljevu čast pripremane su mnogobrojne i raznovrsne svečanosti i proslave: vojne parade, koncerti, balovi i banketi, borbe s bikovima i konjske utrke.

Vjerojatno najmanje glamurozna među svim tim feštama bila je ona nogometna. Jedan novinski izvještaj iz tog doba opisuje taj novi i čudni sport kao nemoralan i kaže da ga igraju 'besramni mladići koji se usuđuju trčati u donjem rublju i vjerojatno pate od mentalnih oboljenja'.

No ipak je u danima neposredno prije krunidbe organiziran turnir nazvan Copa de la Coronación, uz sudjelovanje pet momčadi – po dvije iz Madrida i Barcelone i jednog iz Baskije (Club Vizcaya, koji je i osvojio turnir i nedugo poslije toga postao Athletic Club). Već sljedeće godine natjecanje će postati izuzetno prestižni Copa del Rey (Kup kralja – La Liga je pokrenuta tek 1929.), a Alfons XIII će kasnije učiniti jako puno na tome da se percepcija nogometa u zemlji nepovratno promijeni.

Taj prvi, tada još neslužbeni Kup ima povijesni status zbog još jednog razloga. 13. svibnja, četiri dana prije Alfonsove krunidbe, u polufinalu su se po prvi put ikada susrela dva danas najveća španjolska – a moglo bi se reći i svjetska – kluba. Na madridskom hipodromu koji se nalazio na pet minuta hoda od današnje lokacije stadiona Santiago Bernabeu, Barcelona je pobijedila 2-1 (po nekim izvješćima 3-1), što se smatralo izuzetno dobrim rezultatom za madridski klub koji je tada bio star tek nešto više od dva mjeseca. Barcelona je, s druge strane, postojala već tri godine, a te 1902. već je bila ovjenčana trofejem prvaka Katalonije.

Oko dvije tisuće gledatelja pratilo je utakmicu, sjedeći na stolcima unajmljenima od trgovca s obližnje tržnice Rastro. Samo neki od njih poživjet će dovoljno dugo da vide u što se pretvorilo rivalstvo dvaju momčadi koje su tog dana prilično nepretenciozno naganjali loptu. El clasico...

Kasnije političke konotacije i element koji se tiče identiteta klubova i njihovih navijača bile bi još manje razumljive publici tog prvog derbija. Barcelona je u to vrijeme bila klub za koji su mahom igrali stranci, ponajprije Englezi – što se vidi i po sastavu: S. Morris, Famies, Meyer, Morris, Witty, Valdes, Parsons, Gamper, Steinberg, Albeniz, E. Morris. Madridski korijeni su, iz današnje perspektive, još kontroverzniji.

Švicarski poslovnjak Hans-Max Gamper (ponekad naveden i kao 'Kamper') bio je kapetan FC Basela i jedan od osnivača FC Züricha. U Kataloniju je stigao 1898. u posjet ujaku, prije nego što je trebao produžiti za Afriku i pokrenuti tvrtku za trgovinu šećerom. No u Barceloni mu se jako svidjelo, ondje je ostao i promijenio ime u Joan Gamper. 1899. objavio je novinski oglas u kojem poziva zainteresirane za bavljenje nogometom da mu se pridruže u osnivanju kluba.

Javilo se dvanaestoro ljudi – pola stranaca, pola Katalonaca i rođen je Foot-Ball Club Barcelona. Iako pokretačka snaga kluba, Gamper je bio još sasvim mlad i prvenstveno je želio igrati – dužnost prvog predsjednika prepustio je Englezu Walteru Wildu. Prema neslužbenoj i nikad potvrđenoj verziji, boje dresova odabrao je po uzoru na svoju prvu nogometnu ljubav, FC Basel. Dvorana u kojoj je održana osnivačka skupština nalazila se svega nekoliko stotina metara od fontane Canaletes, gdje Barcini navijači i danas proslavljaju trofeje.

Najranija povijest Real Madrida prilično je komplicirana. Godine 1895. su studenti – dobar dio njih s Oxforda i Cambridgea – osnovali neformalni Football Goal i igrali međusobno nedjeljom ujutro u parku. Iz njihovih druženja su pet godina kasnije nastala dva kluba: New Foot-Ball de Madrid i Club Español de Madrid. Zatim se od ovog drugog odijelio još jedan – Sociedad Madrid FC, osnovan 6. ožujka 1902.

To je zapravo bio Real Madrid C.F., iako će to ime dobiti tek 1920. ukazom kralja Alfonsa XIII. On je odabrao nekoliko nogometnih klubova u zemlji za svoje pokroviteljstvo: prvi je još 1907. bio Real Club Deportivo de La Coruña, a između ostalih još i Real Betis, Real Sociedad i Real Zaragoza. 'Real' je tu samo prefiks – Modrićev klub zapravo bismo trebali zvati Madrid, jer inače je to isto kao da Dinamo zovemo 'Građanski'...

Iako Real Madrid za godinu svojeg osnivanja službeno priznaje spomenuti datum 1902., obično kao svog prvog predsjednika navodi Juliana Palaciosa. No on je bio predsjednik Cluba Española, a ne Madrid FC-a koji je iz njega nastao. Najvjerojatniji razlog za to je neugodna činjenica da su potonji zapravo pokrenuli – Katalonci!

U stražnjoj sobi svoje trgovine tekstilom Al Capricho, nedaleko središnjeg madridskog trga Puerta del Sol i petstotinjak metara od kipa božice Kibele gdje Los Merengues proslavljaju svoje titule, braća Juan (Joan) i Carlos (Carles) Padros Rubio pozvala su istomišljenike i osnovala klub koji se odvojio od Palaciosovog Española; klub koji će postati Real Madrid.

Rođeni u centru urbane Barcelone, kao mladići su preselili u prijestolnicu i pokrenuli biznis. Juan je izabran za predsjednika novoosnovanog kluba i bio idejni začetnik turnira Copa de la Coronación u čast novog španjolskog kralja. Carlos je sudio finalnu utakmicu tog natjecanja i 1904. naslijedio brata na funkciji, a za njegove vladavine Madrid FC je osvojio četiri puta zaredom osvojio trofej Copa del Rey. Kasnije je proglašen doživotnim počasnim predsjednikom.

U Madridu ne vole o tome govoriti. Činjenica da je klub rođen u nekakvom skladištu dućana čiji su vlasnici bili sitni trgovci iz Katalonije nikako ne ide ruku pod ruku s kasnije stečenim glamurom. Još manje ide to da su mu oni, po svemu sudeći, priskrbili 'kraljevski' status dodvorivši se mladom vladaru pokretanjem Kupa u njegovu čast.

Porijeklo osnivača skrivano je tijekom Francove vladavine i u javnost je isplivalo tek u devedesetima, kad su toj temi novine El Mundo Deportivo iz Barcelone posvetile šest stranica i najavile je kao 'priču godine'. 'Katalonac je osnovao Madrid!' stršao je veliki naslov na dan uoči jednog derbija...

Isto tako, pomalo je neobično da je Barcelona, klub koji je danas takav simbol nacionalne svijesti da ga praktično poistovjećuju s Katalonijom, počeo kao okupljalište lokalne zajednice stranaca. U Barci danas igra više Katalonaca nego što ih je u momčadi bilo tih ranih godina!