Blue Barn Cottage teško ćete pronaći na karti Engleske. Jedno malo seosko gospodarstvo, skriveno u kukuruzištu negdje između Sheffielda i Nottinghama, bilo je dom ekspediciji HTV-a 1996. godine na prvom Euru na koji se plasirala hrvatska nogometna reprezentacija. Kroz kvalifikacije smo prošli uvjerljivo, protiv Estonije, Ukrajine, Litve, Slovenije, ali i s povijesnom pobjedom protiv Italije – 1:2 u Palermu, uz dva pogotka Davora Šukera.

Datum 11. lipnja 1996. ostaje upisan u povijest. Nottinghamom su kružile skupine naših navijača, Turaka je bilo nešto manje, sjećam se okupljanja pred najstarijim pubom u Britaniji, Ye Olde Trip to Jerusalem. Atmosfera je bila čudna. Prvi nastup - kao da sami nismo vjerovali koliko uopće možemo. Na City Ground, mitski stadion nekada velikog Nottingham Foresta (jedna od ključnih utakmica za početak moje ljubavi prema otočkom nogometu bilo je europsko finale 80-e, Forest – HSV), ušao sam kao da ulazim u crkvu, a onda sam gotovo 90 minuta molio Boga da nam pošalje komadić sreće protiv Turaka.

I u 86. minuti uslišao je molbu - Goran Vlaović je odjurio, zabio i pobjedom smo krenuli na naše prvo veliko natjecanje. Nije naodmet spomenuti da su tada i novinari igrali reprezentativne utakmice i da je Hrvatska slavila protiv Turske 2:1, po kiši, na možda najljepšem terenu na kojem sam ikada igrao nogomet, u dvorištu jedne srednje škole. Poslije Turske sve je bilo mnogo lakše. Iz Ladića, Štimca, Jurčevića, Jerkana, Jarnija, Bilića, Asanovića, Šukera, Bobana, Stanića, Vlaovića, Prosinečkog, Bokšića, Mladenovića i ostalih prokuljalo je samopouzdanje kojim je majstorski upravljao Ćiro Blažević

U Sheffield, engleski ekvivalent Jesenica, stigli smo puni vjere. Protiv Danske lovio se prolazak u drugi krug. Šuker, Boban, pa legendarni lob Šukera preko velikog Petera Schmeichela na još jednom tragičnom, ali svetom mjestu engleskog nogometa, Hillsboroughu – nezaboravno. Radio sam javljanja nakon utakmice i u studiju je bilo neopisivo – osiguran prolazak u četvrtfinale na prvom velikom natjecanju. Plakali smo od sreće, pjevali, polijevali se šampanjcem, Ćiro je bio u velikoj formi. Jedino što su Danci uspjeli bila je pobjeda, po nevjerojatnoj sparini, u ogledu novinara.

Neugodnom, ali nevažnom porazu od Portugala nisam nazočio jer sam istovremeno komentirao utakmicu Turska – Danska, ali bio sam ponovo na Old Traffordu, na utakmici Hrvatska – Njemačka. Mnogo je tu događaja koji su ostali neizbrisivo u pamćenju. Prvo, uoči utakmice naletio sam ispod tribina na Franza Beckenbauera i napravio razgovor, neplaniran, ali bila je to prava ekskluziva. Utakmicu sam gledao sa stuba pored komentatorskog mjesta i bolno se uvjerio u to što znači autoritet nogometne velesile.

Šveđanin Leif Sundel sudio je dvije utakmice na velikim natjecanjima u karijeri, dvoboj Nizozemske i Škotske te utakmicu Njemačke i Hrvatske na Euru 1996. Jedanaesterac za Nijemce zbog ruke Nikole Jerkana, isključenje Igora Štimca i čisti prekršaj na Robertu Jarniju uoči pobjedničkog gola Matthiasa Sammera - malo previše, a da se ne posumnja. Neću reći u namjeru, ali barem neobjektivnost i priznavanje autoriteta Njemačke kao velesile ispred debitantske nacije koja prvi put pokazuje najljepši i najprepoznatljiviji dres u nogometnom svijetu.

U izlaznom tunelu Old Traforda bila je pozicija za prvi intervju. Prednost su imali pobjednici i njemački reporter iskoristio je priliku za tri minute slave. Ne sjećam se s kim je razgovarao, ali je daleko premašio standard pozicije 'first intervju', koja znači dva do tri kratka pitanja. Držao sam za ruku, golog do pasa i bijesnog poput risa, Zvonu Bobana, koji je želio otići i otvoreno psovao bezobraznog Nijemca koji se zadovoljno nacerio kada je završio svoj razgovor. Da nije bilo media directora na toj poziciji, koji je ohladio 'nabrijane' pjetliće, sigurno bih se potukao s Nijemcem nakon što je Zvone pobjegao u svlačionicu. Trebalo je proći nekoliko dana da se ohladimo od tog poraza i odlaska s Eura. Utjehu smo pronašli u dva genijalna poteza Davora Šukera

Lob Schmeichelu već sam spomenuo te 'rolanje' Köpkea nakon što je uporni Nikola Jurčević oteo Nijemcima loptu - trenuci su vrhunskog nogometnog umijeća. Kada danas gledam sastav Njemačke koji će kasnije, naravno, osvojiti naslov prvaka, teško se mirim s činjenicom da su Köpke, Helmer, Babbel, Ziege, Eilts, Sammer, Klinsmann i ostali bili bolji od Hrvatske. Platili smo debitantsku ulaznicu, ali i podigli zemlju na noge. Stvoren je zanos koji će kulminirati dvije godine kasnije, u Francuskoj, uz najslađu osvetu koju sport može podariti.

Uključite se i vi u raspravu o ovoj temi – registrirajte se na Tribina.hr, informirajte se o vlastitoj reputaciji i sudjelujte u stvaranju sadržaja novog domaćeg nogometnog communityja!