Bezbroj su nepravdi, muka, nesreća i zločina preživjeli narodi na 'ovim prostorima', kako to danas zovemo. Iz toga višestoljetnog mulja povijesti izrasla je kultura žrtve – sebe najčešće gledamo kao pravednike, ponosne i gorde junake predodređene za velike stvari; kad na svom putu zastanemo ili zalutamo, kriv je uvijek onaj drugi, netko drugi. Vanjski neprijatelj ili domaći izdajnik. Nikad mi sami, jer mi smo na strani Istine, naše istine koja nas je održala iako su nas uvijek pokušavali zaustaviti i još uvijek to stalno pokušavaju.

Ali ono što nas koči zapravo je baš taj 'žrtveni' mentalitet. Posebna je tema u kolikoj ga je mjeri hrvatska reprezentacija tijekom svih ovih godina uspjela nadrasti (jer ogroman dio javnosti sigurno nije), ali ovo nije priča o Vatrenima, nego o Zmajevima.

Slavio se i opjevavao poraz od Argentine, koja je igrala neprepoznatljivo loše i nudila priliku za senzaciju, ali je BIH nije znala ili nije mogla iskoristiti. Susret s Nigerijom dočekivao se u vrtlogu ponosa, nade i strasti, ali na kraju je navijačima ostala samo tuga te – kao i uvijek – mogućnost da se za neuspjeh okrivi netko drugi. U ovom slučaju sudac.

Sinoć su gotovo svi portali u susjednoj državi izašli s naslovima o sudačkim odlukama koje su odlučile utakmicu, iako su Zmajevi 'zaslužili pobijediti'; i hrvatski mediji su im se u tome više-manje priključili. Safet Sušić je rekao da momčad 'nije imala sreće', a Edin Džeko za poraz isključivo okrivio sudca. Screenshot na kojem se jasno vidi da zaleđe kod njegovog gola nije postojalo toliko je preplavio društvene mreže da će vjerojatno naći svoje mjesto uramljen na zidu dnevne sobe nekog mazohista, samo kako bi ga razbio i pokidao sljedeći put kad ga obuzme sevdah.

Da, linijski sudac je grubo pogriješio i strahovito oštetitio Bosnu i Hercegovinu kad je podigao zastavicu, jer zaleđa nije bilo. Neki drugi sudac možda bi sudio i prekršaj na Spahiću koji je prethodio nigerijskom golu, ali – realno – takav prekršaj nije postojao.

Ne, niste zaslužili pobjedu. Nigerija je veliku većinu utakmice bila bolja i organiziranija momčad. Iskoristila je suparničke slabosti i dobrim dijelom kontrolirala događanja na terenu, a golman Asmir Begović spasio je BIH od težeg poraza.

Zvučat će oštro i bolno, ali Bosna i Hercegovina sinoć u Cuiabi nije bila ozbiljna nogometna momčad. Safet Sušić, pokazalo se, nije ozbiljan trener. Ako treba pronaći najvećeg krivca za poraz, onda je on najizgledniji kandidat.

Treneri ne dobivaju utakmice. Oni ne mogu zabiti gol niti spriječiti suparničkog igrača da to napravi; ono što oni mogu jest povećati ili smanjiti izglede momčadi da golove zabije ili prime. Čine to kroz sveobuhvatnu pripremu igrača za susret, kao i svojim odabirom sastava i taktičkih postavki. Kada ih zbog toga kritiziramo – mi, kao laici, nogometni fanatici koji možda nešto znamo o svemu tome, a možda i ne – to ne znači da mislimo kako sami možemo bolje. Isto kao što kad glazbeni kritičar procjenjuje pjesmu to ne mora značiti da bi sam napisao bolju, jer nije u tome poanta – poanta je u tome da pokušamo interpretirati nečije ideje i učinak te vidjeti kakav uspjeh polučuju. S time da u nogometu, za razliku od glazbe i drugih umjetnosti, postoji rezultat kao realan pokazatelj je li nešto uspješno ili ne.

Izbornik Sušić postavio je formaciju u kojoj nije bilo lijevog braniča. Nominalno je to bio Senad Lulić, ali njega gotovo nikad nije bilo na poziciji na kojoj biste očekivali da će se bek, koliko god ofenzivan bio, barem povremeno naći. Zbog toga je BIH zjapila potpuno otvorena na toj strani, a dodatna poteškoća bila je (u jednom periodu utakmice) vrlo visoko postavljanje njene obrane i katastrofalno stanje kapetana Emira Spahića, koji je bio zadužen za pokrivanje upražnjenog prostora koji je trebao okupirati Lulić. 80 posto nigerijskih napada išlo je preko te strane, Emmanuel Emenike stvarao je ondje totalnu pomutnju, a tako je pao i gol.

Zašto je iz sastava izostavljen mladi Sead Kolašinac, koji najbolje može pokriti tu poziciju, zna valjda samo Sušić – vidjet ćemo hoće li i otkriti. Što je mislio s formacijom u kojoj su krila bila neučinkovita, a središnji veznjaci odreda oni koji traže loptu u noge, pa je tranzicija išla bolno sporo a Edin Džeko stalno bio pokriven barem dvojicom suparničkih braniča, također je pitanje koje zaslužuje odgovor. Izmjene su bile vrlo upitne – pogotovo uvođenje nećaka Tina-Svena, za kojeg je veliko pitanje ima li uopće mjesta i u Hajdukovoj prvoj postavi. A da ni ne govorimo o tome koliko su inferiorno Sušićevi igrači izgledali po trci i općenito fizičkoj pripremljenosti...

Safet Sušić katastrofalno je loše pripremio i postavio igru te drastično umanjio šanse svojoj momčadi da dobije ovu utakmicu. Da je rezultat bio drugačiji, slavilo bi ga se kao genija, koji je neortodoksnim idejama nadmudrio suparnika. Ovako je nadmudrio samoga sebe.

Da se utakmice dobivaju emocijama, strašću i značenjem za naciju, BIH bi zacijelo bila najozbiljniji kandidat za naslov svjetskog prvaka. No na Svjetskom prvenstvu uz kvalitetu odlučuje i bolja fizička i taktička priprema – nešto što je kod kod Sušićeve reprezentacije bilo na niskoj razini. Mogu sad Bosanci i Hercegovci kriviti koga god hoće, ali jednom će se morati pogledati u ogledalo ako žele bolje rezultate i napredak.

Doviđenja, Zmajevi – navijali smo za vas, ali ste nas razočarali. I dobrodošli u suvremeni nogomet.