Kad su Max i Igor Cavalera bili klinci, u njihovom je gradu postojala tek jedna prodavaonica ploča u kojoj su mogli nabaviti glazbu koja ih je zanimala. Bilo je to u prvoj polovici 1980-ih, kad je Abertura – proces postupne liberalizacije i demokratizacije Brazila potkraj vojne diktature – tek uzimala maha. Za ogromnu većinu njihovih vršnjaka, heavy metal je bio nepoznat pojam.

Maxu je bilo 15 godina, a Igoru 14 kad su osnovali Sepulturu. Počeli su kopirajući svoje uzore iz dalekih zemalja, ali postupno su razvijali vlastiti stil te se prometnuli u svjetsku atrakciju, jedan od najvažnijih i najboljih žanrovskih bendova svojeg doba. Do klasičnog albuma 'Roots' (1996.) trijumfalno su završili svoj put od thrash i death metala do onoga kojemu je baza 'groove': Maxovi rifovi i Igorovo bubnjanje, s dosta utjecaja brazilskih ritmova i ugođaja.

Bio je to pomalo divlji, živopisni i seksi, autentično brazilski metal s porukom očuvanja identiteta. 'I pray we don't need to change our ways to be saved / That's all we want to be, watch us freak!', kaže tekst pjesme 'Roots Bloody Roots'.

Ali ispalo je drugačije. Najprije Max, a kasnije i Igor, napustili su bend i danas je Sepultura bez njih samo sjena nekadašnje slave, iako još uvijek ima svoje fanove. Ime je još tu, ali ni forma ni sadržaj nisu ono što su nekoć bili.

U neku ruku, povijest grupe odražava povijest brazilskog nogometa. Selecao koji će u Sepulturinom gradu Belo Horizonteu dočekati Njemačku nema previše zajedničkoga s onime što većina ljudi podrazumijevaju pod 'brazilskim nogometom'.

Današnji nogometni Brazil nije više pogonjen imaginacijom i grooveom, nije seksi i ne pleše više u ritmu sambe. Ma ne pleše više uopće – danas je to nogomet na silu, destrukciju, obmanu i život na staroj slavi, koji ipak tu i tamo može donijeti rezultate, ali je izgubio autentičnost. Pogotovo nakon što je izgubio svog jedinog preostalog 'Cavaleru' – Neymara. Ostala je molitva, ali ne ona za očuvanje identiteta i 'roots bloody roots', nego za uspjeh i rezultat – jedino što je ostalo važno ovoj reprezentaciji koja nas je silno razočarala na Mundijalu u svojoj zemlji.

Rammstein je, ako pitate ljude izvan Njemačke, najautentičnije njemački metal bend koji postoji. Ta mješavina egzaktnih, monumentalnih rifova i 'industrijskih' ritmova koji zvuče kao prodor tenkovske divizije, uz dodatak vagnerovske drame i lakih nota stupidnih šlagera, pogađa sve tradicionalne stereotipe koje stranci imaju o Nijemcima: krutost, učinkovitost, 'protestantska radna etika', 'Panzer' i natruhe nacizma (za što je dovoljno to što Till Lindemann pjeva na njemačkom i dubokim glasom). Ja, ich heisse Udo, Sauerkraut, Bratwurst, Autobahn...

Ono što dobar dio ljudi (pa čak i dio fanova) ne razumije je to da je Rammstein autoironični bend koji sam sebe, a i cijelu Njemačku, namjerno prikazuje u stereotipima po kojima ih drugi doživljavaju. U intervjuu za Večernji list, gitarist Paul Landers je 2010. rekao: 'Smatramo da je naša dužnost kao umjetnika propitivati ne samo vlasititi, nego i identitet svoje kulturne sredine, nacije. Naš humor je suptilan, ali neizostavan. Istina je da ga jako malo ljudi prepoznaje'.

Broj onih koji 'ne razumiju' višestruko je veći izvan Rammsteinovog Vaterlanda, nego u njemu. Jer Njemačka koju bend 'utjelovljuje' više ne postoji. Ako ste tijekom zadnjih barem desetak godina bili u toj zemlji i obratili pozornost, doživjeli ste opuštenu, slobodarsku naciju – ništa nalik na stereotipe kojima se tradicionalno barata, a kojima Rammstein plijeni pažnju i zgrće kontroverze diljem svijeta.

Ako ste u zadnjih desetak godina, koliko Joachim Löw radi s Die Mannschaftom (najprije kao pomoćnik Jürgena Klinsmanna, a onda samostalno), morali ste doživjeti neku sasvim drugu Njemačku. Onu koja stremi 'dobrom' nogometu, kreaciji i imaginaciji nasuprot (čak neki put i na štetu) učinkovitosti. Od početka 2000-ih, njemački je nogomet zasnovan na pokušaju da se promijeni tradicionalni identitet ('preskočiti vlastitu sjenu', kažu Nijemci), da se zaborave one vlastite karikature što su bile momčadi s prijelaza milenija i da se novi stil zasnuje u skladu s novom Njemačkom. Özil, Khedira i Boateng, uostalom, niti ne mogu imati istu usađenu 'protestantsku radnu etiku' kao njihovi prethodnici iz manje multikulturalnog Deutschlanda.

No ipak, Joachim Löw je – barem tako kažu neke analize – popustio pod pritiskom javnosti i postavio igru protiv Francuske u četvrtfinalu na 'tradicionalno' njemački način. Je li vraćanje Lahma na beka i postavljanje Klosea u špicu bilo zbog toga, ili zbog elementa iznenađenja, ili iz možda još pragmatičnijih razloga nespremnosti i loše forme pojedinih igrača poput Mertesackera i Götzea, sad je manje važno.

Ono što fascinira je spremnost komentatora da njemačku taktiku pripiše povratku korijenima, roots bloody roots, tradicionalno njemačkoj učinkovitosti, sabranosti, pragmatičnoj i krutoj, ali uspješnoj Njemačkoj. Možda shvatljivo nakon prilično kaotične, sulude postavke protiv Alžira u osmini finala, kad je u obrani curilo na sve strane, a golman Neuer igrao i libera (skoro pa i povučenog playmakera), ali ipak jako pretjerano.

Jer Njemačka je protiv Francuske igrala svoj najgori nogomet na ovom Mundijalu. Zabila je vrlo rano i zatim prepustila inicijativu suparniku, razvukavši njegove linije. Francuzi nisu očekivali takav njemački sastav, potpuno su podbacili i najveći dio utakmice izgledali sasvim bezopasno. Braniči su im ostali duboko u strahu od 'pravog' centarfora Klosea (koji osim tog psihološkog nije imao gotovo nikakav učinak na terenu), a veznjaci i krila nisu dovoljno iskorištavali prostor koji im se otvarao Lahmovom 'prekomandom' – ni iza njegovih leđa na njemačkom desnom boku, ni kroz sredinu, gdje se Schweinsteiger povlačio u krilo obrani i nesmetano baratao loptom, jer ga je Benzema samo povremeno pratio i pokušavao blokirati.

Možda je u Löwovoj strategiji bio dašak ramštajnovske autoironije, onog suptilnog humora koji mnogi – a očito ni Francuz Deschamps – nisu razumjeli. Jer ona 'stara' Njemačka, utjelovljena u reprezentacijama minulih desetljeća, više ne postoji.

Ne dogodi li se nešto posve neočekivano, Brazil će u polufinalu izaći nalik na današnju Sepulturu – lišen autentičnosti, igrajući na silu i staru slavu. Ako Njemačka opet istrči nalik na Rammstein, imat ćemo pravo heavy metal finale – lišeno ljepote i kreacije, potpuno na silu i destrukciju. I Nijemcima je danas, nakon godina lijepe i progresivne igre, pobjeda opet postala važnija od novog identiteta. Navijači zahtijevaju rezultat, javlja se nostalgija za 'starom' Njemačkom i autoironija je na sve manjoj cijeni.

No možda, samo možda, Löw razumije bolje od njih i ima hrabrosti to provesti u djelo...