Priznajem odmah da sam ogorčen, jadan i rezigniran i da je temelj većine onoga što ću napisati to da grizem sam sebe zbog Dinamovog dobrog rezultata koji me iskreno žalosti. Sve je izgledalo tako lijepo na poluvremenu, Albanci vode, Dinamo se koprca u svom jadu i nemoći, Zoran Mamić je ponovno izveo postavu koja ne zna drugo nego gurati loptu Pjaci, a sredina bez Ademija izgleda kao predvorje kolodvora u koji se može ušetati tko god hoće, ostati koliko god hoće i raditi što god hoće. Svijet je tada bio lijep, činilo se da će čak i uz svu pomoć nogometnih bogova Dinamo ostati bez Lige Prvaka za koju me nije toliko briga zbog sportskih rezultata jer vjerujem da svi znaju kako će to tamo izgledati, nego zbog ogromne zarade koja će Mamićevoj prčiji omogućiti novu eru dominacije nad sirotinjom naše lige i dati im dodatne nezaslužene prednosti u dominaciji domaćim nogometom. Sve je bilo kao iz snova, a onda je došlo drugo poluvrijeme i ta prokleta, prokleta Mamićeva sreća koja sad već prelazi iz sfere zgodne poštapalice u malo zastrašujuću istinu.

Neka se nitko ne zavarava s nekim pričama o velikoj Dinamovoj dominaciji i gaženju protivnika iz Albanije. Dinamo je imao posjed lopte nad tehnički nemoguće inferiorniijm suparnikom i tek nekoliko prilika od kojih su većinu napucali golmana i jednom okvir gola. Nije baš da i Albanci nisu došli u dvije-tri zgodne situacije, ali sve to je bilo ukupno jako malo, a utakmica je bila miljama ispod nivoa čak i kvalifikacija Lige Prvaka. Ako je netko gledao Club Brugge sa Unitedom dan prije vidio je belgijsku momčad koja vjerojatno neće vidjeti LP, ali bi se dobro našalila i s jednima i s drugima jučer. Ovo jučer od Dinama i Skenderbeua je bilo vrlo loše, utakmica sa iznimnim brojem pogrešaka, sa razinom točnosti dodavanja koja bi bila mizerna i za osnovnoškolce koji po blatnom terenu igraju s 'medicinkom' i sa toliko jasno vidljivim rupama u obrani da je zaista čudo da na terenu nije bilo napadača sposobnog iskoristiti takve poklone.

Golovi koje je Dinamo zabio su, naravno, plodovi sreće. Pustimo dominaciju posjedom i nekoliko prilika prekapacitiranog Hodžića, jedini golovi koje je Dinamo uspio dati su čista sreća. Prvi je došao u trenutku kad je već zvonilo u ušima od nove sramote, a samo je serija odbijanja i 'biljara' u gužvi dovela do toga da lopta dođe do usamljenog Pjace kojem se mora priznati da je imao prisebnosti dodavati kad bi velika većina pucala. Čak mi je na neki način i drago zbog Josipa Pivarića jer igrač koji igra u klubu 6-7 sezona, a 98% vremena je ismijavan zbog svoje plašljive naravi i upitnih nogometnih vještina zaslužuje svojih 5 minuta slave. No, unatoč krasnom golu, valjda svi znaju da možemo na isto to mjesto staviti Pivariću loptu, dati mu da puca i boljom (lijevom) nogom ako želi i da iz 500 pokušaja neće niti jednom biti ni blizu da tako pogodi. Ne umanjujem ljepotu gola, ali to je ta mamićevska sreća o kojoj pričam, jednostavno se nemoguće stvari poklapaju da bi se Dinamo uguralo u najjače natjecanje.

Izgledno je da je zadnja runda kvalifikacija ad acta i da Dinamo može početi pripremati objašnjenja UEFA-i zašto krov još nije završen i zašto ostali nedostaci nisu riješeni na stadionu iako već četvrtu godinu zaredom dobivaju samo uvjetnu licencu za igranje. No, ova momčad ima probleme koji nisu riješivi samo tako, a pogubni su za bilo kakve sportske ambicije u tako jakom natjecanju. Iz jučerašnje utakmice najočitija su 3 manjka koja ću opisati iako ih ima još dosta. Treba naglasiti da se ovi nedostaci nisu pojavili jučer, oni su prisutni u Dinamovoj momčadi jako dugo vremena, pa stoga pričati o nekim pomacima u igri nema puno smisla, rekao bih da Dinamo igra cijelo vrijeme isto, samo se razina snage protivnika srozava ili stagnira.

Problem 1: Eduardo

Što je bilo to kod gola Skenderbeua? Eduardo se doslovno sakrio iza leđa živog zida, ostavio oba kuta (pogotovo svoj) nebranjenima i kad je igrač domaćina samo plasirao, ne pucao nego plasirao, loptu u Eduardov bliži kut, on ostaje ukopan i pokazuje suigračima da nije vidio loptu. Pa kako ćeš ju vidjeti kad si se sakrio iza živog zida? Ne bi ju vidio niti da je bila obojana neonom i zapaljena. Letargija s kojom Eduardo brani je ne toliko loša koliko naporna za gledati. Čovjek izgleda kao da ga netko prisiljava da stoji na golu, kao da mu sve to užasno ide na živce i kao da bi najradije dotrčao do suca, puhnuo tri puta u zviždaljku i sam označio kraj susreta. Dinamo ne može igrati ozbiljne utakmice sa golmanom koji je između vratnica samo tijelom, ali ne i duhom. Nije to bilo samo jučer, takav je uvijek i krajnje je vrijeme da se Mamići zahvale eksperimentu s portugalskim reprezentativcem koji se toliko ne trudi sakriti da je u Zagreb došao samo dići novac da postaje naporan za gledanje vjerojatno i vlastitoj obitelji.

Golman kluba koji je inferioran kvalitetom, kakav će Dinamo sigurno biti u LP, mora biti netko na koga možeš računati da ti svojim obranama može direktno donijeti barem bod ili tri. Eduardo svojim obranama nije Dinamu donio bod u svih godinu + dana koliko je ovdje. Ježina, za razliku, je dobio jednu priliku braniti protiv Rijeke i jako dobro skinutim zicerom u 90. minuti Dinamu sačuvao jedan bod, dakle jedan više nego što je Eduardo uspio u primjetno većoj minutaži. Iako su šutevi iz distance i prekidi najveći problem, jednaki problem predstavlja i Eduardova nemogućnost da se nametne kao gospodar svog kaznenog prostora, lopta leti zrakom prema sredini 16-erca a Eduardo, umjesto da razgrne sve ispred sebe i boksa ju ili lovi, najčešće stoji na liniji i čeka da stvar spase Šimunović ili Taravel. Tko zna nešto o njihovim kvalitetama kao stopera jasno mu je koliko je to dobra taktika. Samo kao napomena, da je stajao gdje je trebao stajati kod slobodnog udarca Skenderbeua, lopta je bila takva da ju je vjerojatno nogom mogao uštopati i otvoriti odmah kontru.

Problem 2: Propusnost vezne linije bez Ademija (a i s njim nije bajno)

Kad u sredini terena nema Arijana Ademija, Goncalo i Machado su od svakog protivnika sabijeni u mišju rupu. Čak i ubogi Albanci ih sabiju duboko u svoju polovicu i ubacuju im se iza njihovih neokretnih leđa te izlaze sami na Dinamovu obranu. Kad igra Ademi onda se on najčešće zalijepi za protivničkog veznjaka koji prima loptu i silinom ga gura dalje od Dinamovih vrata ili u najmanju ruku prisiljava da prihvaća loptu leđima okrenut Dinamovom golu. Ova dvojica legionara to ne rade tako, oni ostavljaju prostor naivno misleći da mogu stići sve protivnike koji im se ubacuju, ali to tako ne ide, protivnik dolazi sa zaletom i u trku, a dok Goncalo ili Machado startaju s mjesta ili se okrenu, akcija je već na rubu Dinamovog 16erca.

Nije nešto puno bolje i kad igra Ademi jer je on ipak samo jedan čovjek, a protivnik najčešće ima više od jednog veznjaka, ali Ademi barem pošteno izlupa onog igrača kojeg čuva pa će taj dobro razmisliti hoće li se baš u punom trku ubacivati pokraj takvoga. Nažalost, takav stil igre već sad uzima svoj danak i Ademi je sve češće ozlijeđen, a sa stilom koji gaji nije izvjesno da će se broj ozljeda smanjiti. S Ademijem često u outu, sredina je povjerena 'jastučićima' Goncalu i Machadu koji su zaista nježni i uljudni prema suparniku, sigurno su u manjem riziku od dobivanja kartona, ali zauzvrat omogućuju suparniku da jako lako dolazi u prilike i općenito stvaraju veliki propuh u sredini terena.

Problem 3: u napadu igra jedino Pjaca

Prije godinu, godinu i pol, sve je bilo ljepše. Dinamo je imao Soudanija i Fernandesa koji su bili nešto novo, aktivna krila koja igraju, stvaraju pirlike i zabijaju. Danas je stvar drugačija. Fernandes je polomljen i frustriran i više ne igra nego što igra, a Soudani je očito u fazi traženja izlaza iz kluba, udebljao se i zapustio, ne sudjeluje toliko u igri, ali mora mu se priznati, i dalje zabije solidnu količinu golova. No, što se tiče napadačke igre, apsolutno sav teret je pao na leđa najvećeg talenta ove momčadi, Marka Pjace. Soudani je sada 'samo' napadač, Henriquez ili Hodžić su prestatični da bi uzeli dio tereta oko igre, a ostatak momčadi se slabo ili nikako ne pridodaje napadu. I jučer je u nekoliko navrata bilo očito da Pjaca relativno lako stvori višak po krilu, ali kad dođe tren za ubacivanje u sredinu tamo najčešće nema nikoga jer se ostali ofenzivci još nisu stigli posložiti, pa najčešće slijedi potez previše Pjace ili udarac iz nepovoljne pozicije.

Protiv liliputanaca će se kad tad prilika otvoriti i Pjaca će dobiti mogućnost riješiti utakmicu, ali u skupinama LP svaki protivnik će prvo potražiti način kako neutralizirati najjače Dinamovo oružje, a probajte zamisliti kako bi izgledala igra Dinama pod upravljanjem ovakvog Soudanija, ili da ju vode kroz sredinu Ćorić, Machado i slični. Izgledala bi sporo i predvidljivo, a to je recept za kako ponoviti Lyon u skupinama. U cijeloj priči nedostaje ime Marka Roga, on po očitom talentu i znanju s loptom može biti taj drugi stup u gradnji napadačkih akcija, ali je Rog najveća žrtva potpunog nesnalaženja Zorana Mamića u vođenju ekipe, Rog ima najmanje definiranu poziciju, igra nekog isturenog veznjaka koji niti ima ovlasti organizacije igre niti je 'druga špica' koja bi završavala akcije, kraj drugog najtalentiranijeg igrača momčadi igra najčešće prolazi jer je na poziciji gdje u njoj najmanje sudjeluje.

Iako nada umire posljednja i nije potpuno nemoguće da Skenderbeu priredi vrhunsko iznenađenje i izbaci Dinamo, svjestan sam koliko je to malo realno pa se okrećem ždrijebu Lige Prvaka u nadi da će kuglice podariti skupinu koja će, ako već zaradu nitko ne može zaustaviti, barem pokazati svijetu stvarnu sportsku vrijednost ovakvog Dinama koja je samo mrvicu veća od vrijednosti njihovog trenera. Naravno, ne mislim na vrijednost bankovnog računa nego onu nogometnu.