U studenom 2013. proveli smo ugodnu večer u društvu kolege Jamesa Montaguea, suradnika svjetskih giganta poput New York Timesa ili CNN-a, te autoru enciklopedije nogometnih autsajdera, knjige 'Thirty One Nil'. James je u Zagreb došao u nadi da će u epilogu dvomeča s Hrvatskom doživjeti plasman Islanda na Svjetsko prvenstvo. Dok su hrvatski mediji zabavljali raju tekstovima o ribarima koje ćemo pregaziti kao znate već što, kolega je sipao nepoznate i nevjerojatne podatke o reprezentaciji što će tri godine kasnije poslati Engleze kući i postati svjetsko čudo. Te zagrebačke jeseni, Island nije imao sreće - tvrdi obrambeni fjord otopili su golovi Mandžukića i Srne, no već tad je bilo jasno da stiže oluja sa sjevera.

Danas, kad je Island već legitimna činjenica europskog nogometa, javnost je podijeljena između uvijek ciničnih etiketa nove Grčke i divljenja fanatizmu malobrojne, ali čvrste nacije koja živi za svoj tim. Stoga, evo par razloga (ne samo nogometnih) zbog kojih i mi vikinški tvrdoglavo vjerujemo da na ovom Euru nisu rekli svoju posljednju riječ.

Pametno raspolaganje resursima

Legenda kaže da je Cristiano Ronaldo, kad je u kvalifikacijama za Euro došao na nacionalni stadion Laugardalsvöllur kapaciteta 15 tisuća ljudi, zatražio sobu za sebe. Ljubazno je odbijen, odgovorom 'We don't do VIP'. Ova anegdota još bolju potvrdu dobiva kad promotrite nacionalni plan podizanja popularnosti nogometa. Umjesto da, poput balkanskih parnjaka, grade megalomanske arene, Islanđani su otok napučili stotinama balona, natkrivenih igrališta s grijanjem kojima se bore protiv surove klime. Sve je to građeno javno-privatnim partnerstvom nogometnog saveza i ministarstava, dok su UEFA-in novac od TV prava iskoristili za podizanje broja licenciranih trenera – danas ih je preko 600 s UEFA-inom A-licencom na nešto više od 330 tisuća stanovnika! Takav pragmatičan sustav, ustrojen vrlo slično tamošnjem dualnom obrazovanju, urodio je činjenicom da ovu malu zemlju, čijih deset posto stanovništva ovih dana luta Francuskom mahnito navijajući za svoj ponos, više nitko ne može zvati – nogometnim kepecom.

Racionalna negacija bogataškog nogometa

'Igrao sam šest puta protiv Engleske i nikad nisam izgubio', proročanski će podsjetiti uoči sinoćnje utakmice Lars Lagerbäck, švedski trener koji je uz pomoć Heimira Hallgrimssona islandsku reprezentaciju pretvorio u granitni zid, o čije se stamene linije odbija već četvrti protivnik zaredom. Uoči prvenstva Lagerback je iznio svoju filozofiju, koja sažeto glasi: 'Važno je da svaki igrač prati naš plan. Što smo bolje organizirani, lakše ćemo pobijediti.' Jedanaestorica na terenu pridržavaju se te maksime, pojačavajući je fanatičnom borbenošću, rastrčanošću i međusobnim krpanjem rijetkih grešaka. Takav, krajnje pojednostavljen pristup, nije ni nalik Messijevim čarolijama i ostalim blagodatima bogataškog nogometa, ali od njega uzima ono najkorisnije – fizičku spremu i elementarnu tehničku vještinu. Podsjećamo HNS-ove glavešine da će Island igrati i protiv Hrvatske već u kvalifikacijama za SP 2018, a uvijek kukamo kako protiv takvih, organiziranih ekipa nismo u stanju probiti blok. No da vidimo prvo dosad ne previše uvjerljive Francuze.

Spot islandskog kandidata za Eurosong režirao je - vratar reprezentacije. Dualno obrazovanje, nema što

Mali veliki mentalitet – smisao za humor i samokritiku kakav nitko nema

Što znate o Islanđanima? Internet i opća kultura u ovom slučaju mogu pomoći. Čitali ste nešto o zemlji koja je prvo privukla masu globalnih investitora, potom rasturila tri najveće banke u državi jer su se prekomjerno zaduživale, a prije dva mjeseca prosvjedima smijenila i premijera zbog muljaža oko Panama Papersa. Znate i za Björk, neki su čuli za Sigur Rós i Of Monsters and Men, neki gledali Noi Albinoi, no ipak je više vas na National Geographicu blenulo u eksplozije gejzira i kontrolirani izlov slatkovodne ribe. I rukomet, je li.

Neki od vas možda su zapazili i spot islandskog kandidata za Eurosong 2012, 'Never Forget', u izvedbi Grete Salomi i Jonsija. Uoči prvenstva mogli ste doznati i da ga je režirao Hannes Thor Halldorsson, vratar islandske reprezentacije koji je poskidao čuda Portugalcima i Englezima. Ponukan globalnom zbunjenošću ovom informacijom, ali i činjenicom da ostatak svijeta malo toga zna o Islandu, pjesnik i twitter-šaljivdžija Dagur Hjartarson sinoć je ludo zabavio društvene mreže.

The striker Böðvarsson works at this gas station in the winter time but plays football in summer #engice #emísland pic.twitter.com/G6WPASqIfX

— Dagur Hjartarson (@DagurHjartarson) June 27, 2016

Objavio je fotografije benzinskih pumpi, farmi i idiličnih predjela na kojima su igrači Islanda, sve odreda profesionalci u europskim klubovima, navodno odrasli ili dan danas rade kao ispomoć očevima. Time nas je još jednom osvijestio kako glupi stereotipi o ribarima mogu postojati samo u glavama naroda možda većih na karti, ali manjih po karakteru. Usput, zbog čega je ono pala hrvatska vlada?

I na kraju – taj ludi komentator

Znate l' priču o Guðmundur Benediktssonu, na Islandu poznatijem kao Gummi Ben? Bivši nogometaš, koji je nekad davno čak i igrao za reprezentaciju, postao je legenda svjetskih razmjera nakon što je mahnito prourlao trenutak ulaska Islanda među 16. Već sljedećeg dana saznao je da je dobio otkaz u KR Reykyaviku, gdje je radio kao pomoćni trener. No to ga nije spriječilo da, baš kao i reprezentacija, nastavi oduševljavati narod svojim ludorijama, pa je sinoć odgovarajućim mahnitanjem ispratio Engleze i iz Europe, i s Eura. Slušajte i učite kako se luduje za svoju zemlju, bez kuknjave o perfidnom suđenju i 'gospodi dragoj' čim se krene gubiti. Što Island doduše, bar na ovom prvenstvu, još nije doživio.