Eendracht. L'union. Flamanci i Valonci govore različitim jezicima i da bi izrekli geslo svoje države 'U jedinstvu je snaga' trebaju im oba, ali i njemački – jezik kojim govori manji dio populacije na istoku zemlje. I himna 'Brabançonne' ima verzije na sva tri službena jezika.

Belgija je federalna monarhija koju čine tri jedinice: u Flandriji na sjeveru govori se nizozemski, u Valoniji na jugu francuski, a glavni grad Bruxelles zasebna je i službeno dvojezična regija koja je fizički enklava unutar Flandrije, ali sasvim blizu Valonije. Ondje je sve do 1950-ih prevladavao nizozemski, dok je danas za 80 posto tamošnjeg stanovništva prvi jezik francuski.

Ranije je Valonija (3,5 milijuna stanovnika) bila bogatija regija i nositelj industrijskog razvoja zemlje, ali je poslije Drugog svjetskog rata primat preuzela Flandrija (6,3 milijuna). Dok su na jugu polako, ali sigurno propadali rudnici i čeličane, sjever se bolje i brže ekonomski preobrazio u post-industrijskoj eri. Frapantan je podatak o postotku nezaposlenosti: dok u Valoniji on doseže 20, u Flandriji je svega 6 posto.

Sve je to dovelo do društvenih nemira i jačanja flamanskog separatizma, koji je kulminirao strelovitim usponom kontroverznog Barta De Wevera. Njegova stranka desnog centra N-VA zalaže se za nezavisnost Flandrije i od svog osnutka 2001. do parlamentarnih izbora 2010. prošla je put s margina političkog života do najjače stranke ne samo u svojoj regiji, nego i u cijeloj Belgiji. Izbornom pobjedom izazvala je veliku političku krizu: čak 541 dan je Belgija bila bez vlade, dok naposlijetku u prosincu 2011. nije formirana široka koalicija sa socijalistom Eliom di Rupom kao premijerom, a bez De Weverove stranke. Prethodni rekord u funkcioniranju zemlje bez vlade držao je Irak.

Međutim, N-VA je po anketama ostala najpopularnija stranka. Uzevši u obzir i potporu koju uživa radikalno desničarska VB, koja se također otvoreno zalaže za otcjepljenje Flandrije, broj glasača koji u toj sjevernoj regiji žele nezavisnost danas je blizu 40 posto. Neki analitičari smatraju da bi do novih izbora iduće godine mogao još rasti. Na beznadno razjedinjenoj belgijskoj političkoj sceni naizgled nema nikoga tko bi mogao zaustaviti De Wevera, ali zato možda postoji netko izvan nje.

'Nekoliko političkih komentatora govori da je glavni De Weverov izazivač postao Vincent Kompany', kaže Sven Spoormakers, novinar najprodavanijeg belgijskog dnevnog lista Het Laatste Nieuws. Kapetan belgijske reprezentacije ne ustručava se komentirati teme izvan nogometa, a posebno je efektno 'poklopio' političara jednim često citiranim tvitom. Naime, četiri dana prije utakmice Belgije i Škotske u listopadu prošle godine, De Wever je pobijedio na lokalnim izborima u Antwerpeenu i postao gradonačelnik. 'Antwerpeen pripada nama, ali noćas posebno nama', znakovito je tada izjavio. Poslije belgijske nogometne pobjede, Kompany je tvitao: 'Belgija pripada svima, ali noćas posebno nama'.

'Uspjeh nogometne reprezentacije ima veliki utjecaj na nacionalnu svijest, posebno u Flandriji', tvrdi Spoormakers. 'Više nije sramota zvati se Belgijcem niti biti ponosan na svoju zemlju. Taktika flamanskih nacionalista već je dugo da zatru taj ponos, a uspon Crvenih vragova nikako se ne uklapa u taj plan.'

Povijest pokazuje da rezultati na nogometnom terenu mogu itekako mobilizirati naciju i utjecati na društvene promjene. Najbolji je primjer čudesni trijumf Njemačke na Svjetskom prvenstvu 1954. – nakon događaja kolokvijalno poznatog kao 'Čudo u Bernu' uslijedilo je njemačko 'privredno čudo', odnosno streloviti ekonomski oporavak zemlje koja je bila na koljenima poslije poraza u Drugom svjetskom ratu. Možda bismo mogli povući i paralelu između trećeg mjesta Vatrenih na SP-u 1998 i perioda pojačanog građanskog aktivizma koji je uslijedio te prve promjene vlasti u nezavisnoj Hrvatskoj svega godinu i pol dana kasnije.

Belgija od 1979. provodi istraživanje nacionalne vezanosti među svojim građanima. I dok su se frankofoni Valonci oduvijek osjećali Belgijcima, Flamanci nisu – ali nakon plasmana reprezentacije u polufinale SP-a 1986. broj Flamanaca koji se osjećaju Belgijcima porastao je za 15 posto.

I John Chapman, engleski novinar koji još od sredine 1970-ih živi u Bruxellesu, kaže da je u samo tri navrata tijekom tih 40-ak godina svjedočio tome da se Belgija oko nečega uspjela ujediniti. 'Svjetsko prvenstvo 1986., smrt kralja Boudouina 1993. i aktualni uspon 'Crvenih vragova' ta su tri okidača', tvrdi on.

Zemlju doista trese nogometna euforija. Dokaz za to je ogromni uspjeh inicijative koje je pokrenuo Belgijski nogometni savez s ciljem da se što više ljudi učlani u službeni klub navijača reprezentacije, nazvan '1895' po godini osnivanja saveza, najstarijeg u kontinentalnoj Europi. Ubrzo je broj prijava premašio 47.000, što je kapacitet nacionalnog stadiona u Bruxellesu, pa je akcija morala biti obustavljena.

Uz doista nevjerojatni broj sjajnih igrača (za zemlju sa svega 11 milijuna stanovnika) koji su se zadnjih godina probili do najboljih europskih klubova, dvije su figure ključne za rast 'narodne' podrške ovoj reprezentaciji. Jedna je izbornik Marc Wilmots, toliko različit od svog prethodnika, Flamanca Georgesa Leekensa koji je svojim ponašanjem otuđio neke od frankofonih igrača – posebno Chelseajevog Edena Hazarda.

Wilmots je belgijski domoljub: njegov materinji jezik je francuski, ali je oženjen Flamankom i izvrsno govori nizozemski, što nije uvijek slučaj s Valoncima. Dok gotovo svi Flamanci govore i francuski, frankofoni Belgijci u pravilu koriste nizozemski tek ako apsolutno moraju. Wilmots je uveo praksu da se na konferencijama za tisak bez problema 'šalta' s jednog jezika na drugi. Izbornik je prije preuzimanja funkcije bio poslanik liberalnog Reformističkog pokreta u belgijskom senatu i politika mu nije strana. Igrači ga obožavaju, a i on njih: 'Mentalitet koji imaju, kvaliteta koju pokazuju, atmosfera koja se stvara oko momčadi... Spreman sam umrijeti s njima. Svi smo zajedno u ovome', izjavio je u trenutku razdraganosti sredinom kvalifikacijskog ciklusa.

Drugi ključni lik za momčadski duh ove Belgije je već spomenuti kapetan Vincent Kompany, za kojeg i Wilmots kaže da je 'veliki belgijski domoljub koji ujedinjuje Flamance i Valonce bolje od bilo kojeg političara'. I dok ćete i jedne i druge relativno lako (mada u pojedinim slučajevima i krivo) prepoznati po prezimenima, možda i presudna snaga ove Belgije su imigranti i njihovi potomci – što iz bivših kolonija, što iz zemalja s kojima je država, slično kao i u njemačkom slučaju, sklopila ugovore kad joj je bila potrebna radna snaga. Takvih je oko trećine u aktualnom sazivu belgijske reprezentacije: Fellaini, Witsel, Lukaku, Benteke, Dembele...

'Igrači imigrantskog porijekla odigrali su važnu ulogu u ujedinjavanju ove momčadi, ali i u okuljanju cijele zemlje oko zajedničkog sportskog cilja', kaže Sven Spoormakers. 'Kompany je postao vođa ne samo njih, nego cijele ekipe'.

27-godišnji kapetan Belgije i Manchester Citya, kojeg zbog ozljede na Maksimiru nećemo vidjeti, sasvim je atipičan nogometaš. Govori pet jezika i uz profesionalnu karijeru studira biznis, a odmore od profesionalne karijere ne provodi na nekim hedonističkim turističkim destinacijama, nego u Kongu, gdje siromašnoj djeci pomaže oko školovanja i poboljšanja uvjeta stanovanja. Sin Kongoanca i Belgijke rođen u predgrađu Bruxellesa postao je ikona suvremene Belgije. 'Nisam polu-Belgijac i polu-Kongoanac. Osjećam se kao 100-postotni Belgijac i 100-postotni Kongoanac. To je moje bogatstvo' objasnio je u nedavnom intervjuu.

Razjedinjeni i razočarani Hrvati strijepe oko toga hoće li Maksimir biti barem napola pun i hoće li seljačine na tribinama 'tradicionalnim' hukanjem komentirati svaki dodir s loptom gostujućih crnih nogometaša. Istovremeno, naši gosti iz samog srca zapadne Europe igraju na kartu domoljublja svoje momčadi.

Koliko su se samo stvari promijenile...