Znate ono kad vuk u crtiću umjesto zeca ili svinjčeta vidi sočno pečenje na stolu... Tako i momčadi Italije, Slovačke i Paragvaja u skupini F, kad promišljaju Novi Zeland, vjerojatno kimaju glavom na analize i izvješća skauta, u izjavama repetiraju frazu da danas svi igraju nogomet, a zubi im predatorski rastu i vide samo poene, bodovnu merino ovcu koju treba po hitnom postupku ostrići dogola. Doduše, Talijanima je već poslan upozoravajući signal.

Novozelanđani više nisu skupina amatera kao 1982. kada su se jedini put probili na World Cup - premda i danas među odabranicima Rickyja Herberta (on i pomoćnik Turner bili su vođe generacije '82) ima profesora fiskulture i poluprofesionalaca. Oni koji u njima budu vidjeli ovce, mogli bi doživjeti iznenađujuću porciju bubotaka od formacije prepune 190-centimetarskih mrgana koji igrom i izgledom podsjećaju da se radi o svjetskoj velesili u ragbiju, dijelu lokalne sportske kulture. Tako je i Herbert selekcijom korpulentnih, robusnih igrača razvio funkcionalan obrambeni sustav koji donekle prikriva tehničke deficite momčadi.

Lanjska prijateljska utakmica s Italijom bila je iznenađenje, ali i potvrda ozbiljnog čeverogodišnjeg projekta novozelandske družine. Čak triput su vodili svjetske prvake, ali je Lippi uveo Iaquintu, Tonija, Zambrottu i Pirla te spriječio blamažu: završilo je 4:3.

Obrambena uzdanica stasitih autsajdera trebao bi biti kapetan Ryan Nelsen, najiskusniji internacionalac, s petogodišnjim stažem u Blackburn Roversima, dok u napadu ordiniraju također otočke akvizicije Chris Killen (Middlesborough) i 18-godišnji Chris Wood (West Bromwich Albion).

PROGNOZA: Novozelandski nogomet više nije tako zelen. U četiri godine iskazao je značajan napredak, pa bi Herbertovi junaci u JAR-u mogli osvojiti prvi mundijalski bod u svojoj povijesti, a time i dužno poštovanje. Sve ostalo doima se pomalo kao SF.