Kako god završilo nedjeljno finale Svjetskog prvenstva u nogometu, već sada je jasno kako je to nedvojbeno najveći uspjeh u povijesti hrvatskog sporta. Svaka čast svim ostalim sportovima, nikoga ne podcjenjujemo i sve ih jednako volimo, ali realnost je takva: Nogometu po popularnosti, brojnosti, medijskoj praćenosti i novcu koji se u njemu vrti te brojnim drugim faktorima jednostavno nema premca
Treće mjesto i brončana medalja na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. u hrvatskom narodu imaju doslovno mitološki status i dosad je to slovilo kao najveći uspjeh hrvatskog sporta. Znalo se da su Zvone Boban, Davor Šuker i ekipa jaki, ali nitko nije mogao predvidjeti koliko zaista vrijede i koliko daleko mogu otići.
Povjerenje nacije opravdali su na najbolji način kad su nakon skupine u kojoj smo pobijedili Jamajku i Japan te izgubili od favorizirane Argentine naciji priredili pravu nogometnu bajku – pali su Rumunjska i dužnik Njemačka, da bismo nesretno izgubili u polufinalu od Francuske, kad nam je dva gola zabio čovjek koji to nikad prije ni kasnije nije napravio u jednoj utakmici - Lilian Thuram. Broncu smo osvojili pobijedivši Nizozemsku i tada se činilo da taj uspjeh nitko ne može ponoviti, a kamoli nadmašiti. Ali smo se srećom prevarili jer je generacija Luke Modrića nadmašila Vatrene.
vezane vijesti
S francuskom broncom u istu ravan može se dovesti jedino srebro košarkaša na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine, kad se naša selekcija susrela s, jedinim i pravim, američkim Dream Teamom predvođenog Michaelom Jordanom. Taj uspjeh ima posebno mjesto u našim srcima jer je u to vrijeme u tek proglašenoj državi bjesnio rat pa je sportski uspjeh omogućio da skrenemo pažnju široke javnosti na našu patnju.
Osobito zato što je u vrijeme kad nije bilo interneta košarka američkih zvijezda predvođenih zvijezdom NBA momčadi Chicago Bulls Michaelom Jordanom, Magicom Johnsonom iz LA Lakersa i drugima bila glavna atrakcija tadašnjih Olimpijskih igara. Oči cijelog svijeta bile su uprte u košarkaško finale u kojemu su najveće zvijezde NBA lige igrale protiv naše male države na čelu s velikim Draženom Petrovićem. Posebno je zapamćen trenutak kad je Hrvatska nakratko povela protiv Amerikanaca 24:23 zakucavanjem Franje Arapovića, koje je komentator HRT-a Slavko Cvitković popratio uzvikom: 'Spusti se, Franjo.' Bila je to srebrna medalja zlatnog sjaja, kako se to voli reći.
Bez rangiranja, spomenimo još neka od velikih dostignuća hrvatskog sporta kojih se rado prisjećamo.
U prvom redu tu je Goran Ivanišević i njegovo osvajanje Wimbledona 2001. godine. Iako su titule na grand slam turnirima u tenisu osvajali i Marin Čilić (US Open) i Iva Majoli (Roland Garros), i jednako su važne i vrijedne, Ivaniševićeva priča je specifična jer je do uspjeha došao kad su ga već svi otpisali - nakon što je prethodno izgubio tri finala, a pravo nastupa stekao je zahvaljujući posebnoj pozivnici organizatora. Redom je rušio prepreke, a u sportsku antologiju su ušli i polufinale s domaćim ljubimcem, Englezom Timom Henmanom, koje se protegnulo na tri dana zbog čestih kišom uzrokovanih prekida, kao i neponovljivo finale u pet setova protiv Patricka Raftera, koje je igrano u ponedjeljak, uz nikad prije ni poslije viđeno nogometno navijanje na teniskom meču. Snimka dočeka na splitskoj Rivi obišla je cijeli svijet!
Aktualna državna tajnica za sport Janica Kostelić također ima posebno mjesto u srcima hrvatskih zaljubljenika u sport. Ljubimica nacije uspjela je zemlju koja do nje nije imala poštenog skijaša u potpunosti zaludjeti za ovaj zimski sport, tako da su ubrzo svi znali što su hupseri i koje se discipline broje za superkombinaciju. Janica je dominirala Svjetskim kupom, ali da će na Olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju 2002. pobrati četiri medalje – zlatne u slalomu, veleslalomu i kombinaciji te srebrenu u superveleslalomu - nisu očekivali ni najveći optimisti i to nikada nikome nije uspjelo ni u ženskoj ni u muškoj konkurenciji. Medalja u kombinaciji bila je prva hrvatska u povijesti Zimskih olimpijskih igara. Hrvatska je na najljepši način dočekala svoju kraljicu kad se vratila iz Salt Lake Cityja. Na Trg bana Jelačića u Zagrebu stigla je u kočiji, a dočekalo ju je više od 100 tisuća ljudi.
Tu su i naši rukometaši, koji su tijekom godina nanizali cijelu lepezu medalja, od čega tri zlata – dva na Olimpijskim igrama (u Atlanti 1996. i Ateni 2004.) te jedno na Svjetskom prvenstvu 2003. u Portugalu. Zlato iz Atlante bilo je prvo hrvatsko olimpijsko zlato te je tada prvi put na Olimpijskim igrama svirala naša himna.
Prvo zlato vaterpolista također se posebno pamti jer je ostvareno tek na Svjetskom prvenstvu 2007. u Melbourneu, čak 16 godina nakon proglašenja nezavisnosti. Kako je riječ o sportu u kojem Hrvatska ima veliku tradiciju, zlatna se medalja sigurno očekivala ranije, no stalno je nešto nedostajalo, sve do dolaska proslavljenog stručnjaka Ratka Rudića, koji je sve kockice posložio na svoje mjesto i stvorio nezaustavljivu vaterpolsku mašinu. Nakon Melbournea vaterpolisti su nanizali još tri zlata na Europskom prvenstvu u Zagrebu 2010. godine, Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine i ponovno na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti 2017. godine.
Među najveća postignuća spada i osvajanje Davisova cupa 2005. godine. Ono što nam nije uspjelo s Goranom Ivaniševićem, u prvom redu jer nije imao kvalitetnog pobočnika, uspjelo je Marinu Ljubičiću i Mariju Ančiću, koji su 'veliku salataru' dopremili u Hrvatsku redom rušeći SAD, Rumunjsku, Rusiju i u finalu Slovačku.
Posebna priča je 28-godišnja atletičarka Sandra Perković, hrvatska rekorderka u bacanju diska te dvostruka olimpijska, dvostruka svjetska i četverostruka europska prvakinja u bacanju diska.
Tu su još uspjesi Blanke Vlašić, Ivice Kostelića, Sare Kolak, veslača, jedriličara…
