Po završetku duge sezone, u kojoj je njegova momčad odigrala 69 utakmica, Danijel Jusup u razgovoru za tportal govori o njenim rezultatima, stilu igre koji je zadivio košarkaški svijet, Luki Božiću i ostalim igračima prema kojima je imao očinski odnos, stručnom stožeru kojem je slijepo vjerovao, svojim dosadašnjim trofejima, podcjenjivanju koje ga prati kroz uspješnu karijeru dugu više od tri desetljeća, ‘staromodnim stručnjacima’ zahvaljujući kojima Zadar igra modernu košarku, poziciji izbornika koja mu nikada nije ponuđena, zadarskim navijačima, Splitu, Ciboni i onom najvažnijem - obitelji.

Jusup je i prije osvajanja ovosezonskog naslova prvaka Hrvatske, kojim je postao prvi strateg Zadra s osvojenim trofejima u tri natjecanja, bio trener s najviše osvojenih trofeja u povijesti KK Zadar - četiri.

25 godina u vrhu hrvatske košarke

Slavljem protiv Splita u finalnoj seriji doigravanja 3:0, Jusup je stigao do svog prvog naslova prvaka Hrvatske i petog trofeja na zadarskoj klupi. Uspjeh je tim veći jer je popularni Jupe u vrhu punih 25 godina. Naime sve je započelo u Jazinama 1998. godine osvajanjem Kupa Krešimir Ćosić u vremenima apsolutne dominacije Cibone hrvatskim košarkaškim prostorom, kada je ta jedna lopta, htjela ili ne, morala prevagnuti na stranu Vukova.

'Svi znamo da u bilo kojem poslu nije lako opstati i držati se 25 godina. Uspjeh je to mene i moje obitelji i dodatno zadovoljstvo što sam još uvijek tu i radim s istim žarom. Taj osvojeni Kup bio je prvi zadarski trofej u neovisnoj Hrvatskoj i Zadranima je posebno značio jer je to bilo prvo kup natjecanje koje je nosilo ime Krešimira Ćosića. Pobijedili smo Zagreb u finalu. Bio je to nezaboravan doživljaj.'

Prvi hrvatski trener koji je objedinio tri krune

Jusup je s trofejima nastavio 2003. godine, kada je odveo momčad do naslova prvaka tadašnje Goodyear lige (ABA lige) i pobjednika Kupa Krešimir Ćosić, da bi isti trofej, svoj treći Kup, osvojio i 2020. godine. Zanimljivo je da je u povijesti Zadar dva puta na trofej čekao 12 godina i oba puta post je prekidao Jusup. Osim Kupa 1998., koji je stigao 12 godina nakon proslavljene 1986., kada je Zadar iznenađujuće srušio Draženovu Cibonu 110:111 u majstorici Prvenstva Jugoslavije, Jusup je Zadru donio Kup i 2020., nakon 12 dugih godina čekanja u kojima je Cibona svoju dominaciju polako prepuštala Cedeviti.

Aco Petrović je 2008. sa Zadrom osvojio drugi naslov prvaka Hrvatske, a onda se čekalo sve do 2020. godine i novog Kupa. Domaćin završnice ponovno je bio Zadar, ovoga puta u dvorani koja nosi ime po Krešimiru Ćosiću, velikanu zadarske i hrvatske košarke.

'Nisam tada došao na početku sezone, ekipa je već bila selektirana, nisam prošao pripreme s dečkima i to je ipak malo otežalo situaciju, jer lakše je kad sam posložiš stvari. Međutim uspjeli smo. Kad kažem mi, onda mislim i na kondicijskog trenera Bernarda Kotlara i Dadu Burčula, koji je pokrivao medicinski dio i obavljao puno drugih poslova, u ekipi u svlačionici i izvan nje, i sve svoje suradnike. Pripremili smo ekipu, napravili doselekciju, stvari su se pokrenule, dečki su živnuli i na kraju uz pomoć krcatog Višnjika stigli do velikog slavlja i pobjede nad Cibonom.'

Te sezone sve je upućivalo na dvostruku krunu, no koronakriza je zaustavila natjecanja u trenutku dominacije Zadra u domaćem prvenstvu. Neki su savezi proglasili zatečeno stanje konačnim i proglasili prvake, drugi, među kojima je i HKS, poništili su natjecanja, što se čini i najpravednijim jer nitko ne zna što bi doigravanje donijelo. Uostalom, i ove je sezone Zadar preko Splita, koji je imao prednost domaćeg terena, uvjerljivo stigao do naslova prvaka. Jusupa je te 2020. godine malo dijelilo od trenutka da zaokruži priču vezanu uz trofeje. Imao je već osvojena tri Kupa Krešimir Ćosić, čudesni naslov pobjednika ABA (u to vrijeme Goodyear) lige i samo mu je naslov državnog prvaka nedostajao da stavi krunu na svoju trenersku karijeru. Uspio je u tome ove sezone i postao prvi hrvatski trener koji ima sva tri trofeja i to s istim klubom u različitim mandatima vođenja momčadi. S obzirom na budžete hrvatskih ekipa i nemogućnost zadržavanja mladih talenata zbog FIBA-inog zanemarivanja zaštite klubova koji su ih stvorili, čini se da će se još dugo čekati da netko ponovno osvoji regionalnu ligu. Uz Jusupa, to je još uspjelo Slavenu Rimcu 2014. godine, kada je u hrvatskom finalu u Beogradu preko Cedevite do trofeja odveo Cibonu.

'Velika je satisfakcija kada u svojoj zemlji, svom gradu, gradu košarke, i svom klubu, u kojem sam odrastao i napravio prve košarkaške korake, ostvariš takvo nešto. Točno ste rekli, zaokružena je jedna priča i bilo bi nedorečeno da to prvenstvo nismo osvojili. Zahvaljujem svima koji su participirali u svim tim uspjesima, usponima i padovima. Doveli smo se do razine da u trećoj utakmici već tamo od treće četvrtine nije postojala rezultatska neizvjesnost pa se moglo uživati, gledati košarku bez bojazni hoće li trofej završiti u našim rukama ili ne. Način na koji smo osvojili naslov čini me ponosnim.'

Smanjen proračun, a bolja igra nego ikad

Malo tko je vjerovao u momčad koju je Jusup složio za sezonu u kojoj je Zadar bio hit u ABA ligi i postao državni prvak. Smanjen proračun za prvu momčad, najava rezova i raspuštanja momčadi, kašnjenja plaća, odlazak jednog od nositelja igre, Antonija Jordana, blokada gradskog proračuna koja se izravno odrazila na klub... Sve je Jusup pregrmio u trenutku u kojem bi mnogi digli ruke i odustali.

'Svim igračima kada dolaze u Zadar objašnjavam da je to nešto posebno. Nije isto kao kad dolaziš u drugi klub. Sredina je zahtjevna, emocije snažno izražene i nema prostora za bilo kakvu kalkulaciju. Publika prepoznaje s kakvom emocijom igraš. Svaka utakmica mora biti sa 100 posto angažmana, a da bi to postigao, onda moraš takav biti i na treningu. Zato su moji zahtjevi u tom trenažnom procesu izuzetni. Bez treninga nema ništa. Osnova ovog našeg uspjeha je trenažni proces. Za to je potrebna izuzetna stručnost. Kod nas to ne radim ja, nego prof. Kotlar. On nas vodi kroz krivulje opterećenja, a programski sadržaji košarkaških treninga su na meni. Moja je zadnja i za ono što on napiše, ali ja to rijetko modificiram. Plan, program, medicinska služba zbog prevencije i rad... To su prioriteti. Naravno, nema garancije, ali kada se sve poklopi, uz takav pristup imamo se čemu nadati.

Da sam previše razmišljao o svim okolnostima u srpnju, vjerojatno ne bih ni došao u Zadar. Ali to je Zadar. Kada uđeš unutra, onda daješ sve od sebe i preskačeš prepreke. Skupio sam te igrače. Pomoglo mi je iskustvo iz ABA 2 lige, dok sam vodio Široki. Bilo je još igrača koje sam želio, ali budžet je bio ograničen. Imao sam sliku kako treba igrati i koga dovesti. Ključ je bio dovođenje Luke Božića. Novca za cjelosezonski ugovor nije bilo. Dosjetio sam se da ga dovedemo na nekoliko mjeseci. Bio je tu i pritisak što će biti kada mu ugovor istekne. Rezultati su bili dobri, Luka sjajan i pun razumijevanja i srećom je sve to urodilo nastavkom suradnje. Njegov respekt prema meni je puno pomogao. Rekao mi je, unatoč kašnjenjima plaća - treneru, ja sam tu. Tu mi je laknulo jer sam znao što Luka može i da će otići na veću razinu, a samim tim i naša igra, jer ova ekipa je zahtijevala nekoga tko će je voditi. Dakle, osim parketa, u tim uvjetima bilo je i zakulisnih igara koje je trebalo odigrati i osmisliti kako se provući kroz taj labirint. Uz božju pomoć i providnost smo uspjeli.'

I u takvom sustavu Jusupova momčad je zadivila regiju. Igrači su podignuli razinu izvedbe na višu razinu, vjerovali su treneru, trener njima.

'Imao sam ideju. Imao smo je i 2003., kada smo od visokih igrača tražili da otvaraju reket i šutiraju trice. Znali smo što dobivamo kvalitetom Marka Popovića i kakvu momčad i igru složiti. I ove sezone smo bili svjesni da uz Luku Božića i Marka Ramljaka moramo igrati brzo jer smo atletični. Da smo još imali brzog beka, koji bi tu loptu prenosio, bilo bi to još uvjerljivije, no slika je bila jasna. Centri su mogli pogoditi izvana, imali smo Jordana koji je uzimao trice u valovima iz tranzicije... Njegovim odlaskom bili smo prisiljeni tranziciju završavati polaganjima, pa nam je nestala raznovrsnost. Morali smo mijenjati trade mark, igrati drugačije i naći igrača koji će se u to uklopiti. U to vrijeme naći slobodnog igrača koji se uklapa je kao na ribarnici naći ribu u 11 sati. I opet je pomoglo to iskustvo vođenja kluba u ABA 2 ligi. Doveo sam Adema Mekića. Bilo je komplikacija, ali i sreće pri tom transferu. Stigao je, pomogao u tranziciji i obrani, donio emociju. Istovremeno smo promijenili igru, spuštali loptu, izgubili tranzicijsku moć, dijelom jer smo, kako se bližio kraj sezone, i energetski padali. Kada igrate na visokoj razini, nema često prilike za otvorene šutove. Tu ne smije biti ustručavanja, to se mora uzeti, inače prođe baka s kolačima. Kada lopta uđe u koš, onda je protivnik u problemima. U prvom dijelu prvenstva s Jordanom nisam toliko inzistirao na obrani, trebala je biti tranzicija. Kad je moć tranzicije pala, bacili smo sve na obranu.'

Staromodni treninzi, a košarka moderna?

U oba stila igre ključna figura bio je Božić.

'Sve je stvar trenažnog procesa. Koncentracija na intenzivnom treningu je pokazatelj. To se prenosi na utakmicu. To je ključ svega. I mentalna snaga se također trenira. To zadržava razinu sportske forme i traži strašan napor i igrača i stožera. To je mozaik koji se slaže da bismo kasnije uživali kao što smo mi u finalu. Rezultat je to iskustva i obrazovanja, a u Hrvatskoj se to omalovažava. Rugali su nam se da smo 'fiskulturnici', nama koji smo završili fakultet. Za prof. Kotlara su govorili da ima staromodni način treniranja. Pa bolje je staromodno trenirati i moderno igrati, nego moderno trenirati, a staromodno igrati', ističe.

Cijele karijere Jusup se iznova morao dokazivati, koliko god plodovi njegova rada donosili rezultate.

'Uvijek mi se gledala dlaka u jajetu, ali očvrsne me to. Obitelj me podržava, žena me razumije, suradnici, i stariji i mlađi, su podrška. Sigurno nisam jedini koji ima te utakmice o kojima ti ovisi sudbina, ali osjećaj da sam pod povećalom cijelu karijeru je prisutan. Iskreno, pritisak je bio manji ove sezone. Mislim da je i navijačka populacija sazrela. Sve više ljudi shvaća da je uspjeh za jedan klub kada se napravi sustav u kojem će kriterij dolaska u KK Zadar biti ljudske kvalitete. Naravno, mora se dobiti utakmica, ali tu se vraćamo na trenažni proces i napredak. Ovo prvo je bitno. To omogućuje razvoj mladih igrača koji će kroz taj proces isplivati, a što se zanemaruje. Dovode se igrači sa strane koji se ne vežu uz klub i misle samo na sebe… Kada dobijete kontinuitet, sve ide kao na traci, jedan odlazi, drugi dolazi. To smo imali u Zadru. Otišao je Marko Popović, zaradili smo, a već iz trenažnog sustava izlaze Marko Banić i Jakov Vladović. Oni odlaze, evo Roka Stipčevića, Jure Lalića i Ive Ivanova… Pa zamislite koji je to kapital za jedan klub. Ali dođe više sila i sve to pomete. Dođe novac, kupe se skupi igrači, mladi nestanu, osvoji se trofej i gdje smo? Ne želim relativizirati, ali ovi Jupini trofeji su malo drugačiji. Tko hoće, to može vidjeti.'

Fenomen Luke Božića: Ne može svaki igrač u isti celofan, znam po svojoj djeci

Fenomen Božića je poznat. Postao je MVP ABA lige, MVP doigravanja za naslov prvaka Hrvatske, nije ga bilo nigdje, a Jusup ga je vratio u košarkaški svijet. Imali su poseban odnos, no Jupe je prema svima gajio taj očinski pristup.

'Svaki igrač zahtijeva poseban pristup. Ne možeš sa svima isto. Ne može u isti celofan. Znam po svojoj djeci. Ne možeš im iste stvari reći na isti način, zarez na krivom mjestu sve mijenja. Velika je emotivna povezanost, to onda zaboli. Zato moram biti obazriv jer me igrači gledaju kao zaštitnika. Manje će ga povrijediti netko do koga ne drži. Nekad i ja kažem što ne treba, zaboli me, povrijedim ga. Nije lako.'

O jednom igraču osobito je imao što reći.

'Percepcija o Karlu Žganecu je potpuno pogrešna i to najbolje pokazuje zašto je hrvatska košarka tu gdje je. Karlo je kadetski i juniorski prvak Europe, s Cedevitom je u Euroligi imao ozbiljne role, a kao klinac je kod mene u Zagrebu bio MVP hrvatskog prvenstva. Ima izuzetnu igračku inteligenciju i kvalitetna dodavanja, popravio je šut. Ne razumijem zašto nema značajniju ulogu u hrvatskoj košarci.'

Zanimljiva je priča i vezana uz Arijana Lakića.

'Dečko koji je 1. kolovoza došao u Zadar i dva puta dnevno putovao iz Benkovca do Zadra i natrag, i to cijelo ljeto bez pitanja, dečko koji je spreman na to, ja u takvog dečka vjerujem. To je Aco i zato prema njemu puni respekt. Pojeo se kad je promašio one zicere u drugoj splitskoj utakmici finalne serije. Žao mi ga je bilo, zagrlio sam ga na klupi, što sam drugo mogao? Ali kad sam ga vidio na treningu uoči treće utakmice, kako ulazi, skače, uzima šut i kako je raspoložen, odmah sam znao da će biti pravi i da će zablistati u rasprodanoj dvorani. Na kraju krajeva, i on je kadetski prvak Europe', kaže Jupe.

Pojasnio je zašto vjeruje da je Zadar u pravom trenutku izgledao neprikosnoveno u odnosu na Split i Cibonu.

'I Split i Cibona su odlične ekipe, odigrali su i jedni i drugi sjajnu sezonu. Uvjeren sam da smo otišli do kraja jer smo imali najmanje oscilacija, a tu se opet vraćamo na trenažni proces.'

Reprezentacija: Neuvažavanje i ignoriranje traje već 20 godina

Jusup uz sve svoje kvalitete nikada nije bio u krugu kandidata za hrvatskog izbornika, nikada na razgovoru, nikada u primislima.

'Ne znam koji bih termin upotrijebio, to ignoriranje ili neuvažavanje traje još od 2003. godine. Drukčije to čovjek doživljava prije i sada. Prije si mlađi i, u mojim očima, nepravdu teže podnosiš i mislim da me to dosta sputavalo. Tada, 2003., 2004., 2005., nikako to nisam mogao izbaciti iz sebe, pitao sam se što sam to napravio krivo. No kako vrijeme ide, s iskustvom dobiješ drugu perspektivu i to više ne doživljavam na takav način. Neću reći da me sve manje briga, ali što mogu napraviti? Kao i do sada, trudit ću se biti što bolji da im otežam odluke.'

Koji mu je trofej draži, osvajanje ABA lige 2003. ili naslov prvaka 2023., jedno je od težih pitanja koja smo mu postavili.

'Onaj trofej 2003. me iznenadio. Nisam bio ni svjestan što smo napravili. Tek sada vidimo vrijednost, njegovu frekventnost i kako se do njega teško dolazi. I svi smo tada bili iznenađeni. Sada smo svi bili svjesni što je ulog i da možemo. Imamo iskustvo, praktički su, što se tiče stožera, isti ljudi bili okupljeni. Bili su Denis Pleslić, Dado Burčul, Bernard Kotlar, Toni Dijan kao igrač… Gledam slike tada i sada kako izgledamo. Dirljivo, a opet pokazuje sve naše kvalitete. Ne mogu to komparirati po značenju, oba mi puno znače, ali je osjećaj drugačiji - 2003. smo bili ushićeni i iznenađeni, sada svjesni kvalitete i uzbuđeni. U ona slučaja vrlo emotivni.'

Jusupa jedan poraz ipak boli, premda sezona ima najvišu ocjenu, onaj od Cibone u četvrtfinalu Kupa, ali razlog nije rezultat, već okolnosti koje su do njega dovele.

'Izgubiti utakmicu od domaćina, i to na jednu loptu, pa još ta momčad na kraju osvoji Kup Krešimira Ćosića - nije to nikakva tragedija. Ali okruženje u kojem smo otišli na tu završnicu… Nismo bili psihološki spremni. Poremetili su nas odnosi oko kluba. Najavljeni su rezovi nakon Kupa, počelo se pričati o novcu, a čim se ta priča zavrti, ja sam počinjem sumnjati u uspjeh. To nas je jako poremetilo. Kad ti se u glavu uvuče da postoji realna mogućnost da raspuste momčad, strašno je teško pripremiti se i igrati. Tako smo i igrali, bez puno rezona, s nepotrebnim prekršajima, šutovima, nismo imali protočnost... Osjetio se grč među igračima, a bio sam nemoćan bilo što napraviti. Nije novac problem. Bitna je retorika, sve se to moglo komunicirati na bolji način i prebroditi, a to smo dokazali u Prvenstvu Hrvatske. Igračima se i danas duguje novac, ali je atmosfera bila dobra. To dizanje tenzija sasjeklo nas je u Kupu.'

Kada Jupe zaplače...

Za kraj je trofejni trener Jusup posvetio nekoliko rečenica atmosferi na Gripama i Višnjiku. Zanimalo nas je njegovo mišljenje kako da takvo što postane pravilo, a ne izuzetak.

'Hvala navijačima. Prepoznali su način na koji igramo, da se trudimo, da su to dečki koji nisu došli u Zadar uzeti neki veliki novac… Sve to ima veze. Ova ekipa je bila blizu narodu, narod se s njom mogao identificirati, nisu to bile zvijezde koje su dizale nos do neba, nego normalni dečki. Kada se to prepozna, onda su navijači tolerantniji na grešku. To vrijedi i na razini Hrvatske. Košarku treba približiti narodu. Nekako sve to svisoka radimo, a nogomet i rukomet su puno bliži ljudima i zato ih narod puno bolje podržava. Trebamo se vratiti među ljude, mi samo radimo svoj posao, spustimo se na zemlju. Mi smo ti koji trebamo u svakodnevnom životu, u susretu s prodavačicom ili vozačem autobusa, pokazati da smo obični ljudi kao oni. Tako se dolazi do međusobnog poštivanja, do veće razine tolerancije, do ljudskosti.'

A da je čovjek od krvi i mesa te satkan od emocija, Jusup je pokazao na završnoj klupskoj večeri, na kojoj su se okupili svi koji su dali dio sebe u ovosezonski uspjeh, od spremačice do direktorice, svi jednako važni i ujedinjeni u pjesmi i zagrljajima.

Jupe je zaplakao prilikom rastanka s igračima.

'Baš mi je bilo teško, toliko toga smo zajedno prošli i pitanje je kamo će koga put odvesti nakon našeg čudesnog putovanja. Sve smo dijelili. I jutra, i večeri, i treninge, i utakmice, i događaje s putovanja, i hotele, i pobjede, i poraze, i na kraju ostane praznina. Strah me te praznine. Nema njih, nema treninga... Onda čuješ toplu riječ, zahvalu igrača i želiš mu uzvratiti, a riječ zapne u grlu. Kad je tako, obično suza izađe na oko', rekao je Jusup, najbolji nikad izabrani hrvatski košarkaški izbornik.

Ugovor s klubom veže ga još jednu sezonu. Jasno je da će se čekati rasplet situacije vezan uz svotu kojom će vijećnici omogućiti Zadru da ga podrži. Ovakvog trenera bilo bi šteta još jednom gurnuti prema izlaznim vratima kluba koji je i za hrvatske okvire više od pukog značenja te riječi.