Namjerno kažemo 'gotovo sve', jer dio reprezentativki, a jedna od njih je i Ivana Kapitanović, najbolja hrvatska rukometašica 2019. godine, koja spletom okolnosti nije mogla sada biti u Danskoj, ovaj je uspjeh 'osjećala'.

Doduše, nije znala da će Hrvatska baš tako, kao od šale, nizati pobjede, ali da će se boriti, za nju nije bilo sporno.

I zato ova njezina kolumna, koju objavljuje na stranici Hrvatskog rukomentog saveza, ima posebnu težinu. Jer ona te djevojke pozna 'u dušu' i zna na što su sve spremne.

Prenosimo dio njezinih misli, a ostatak pročitajte OVDJE.

Velika želja, prolaz u drugi krug je ostvarena uvjerljivije nego što je itko mogao zamisliti. Napravili smo već ogroman posao, a pokazali smo da nam ni to nije dosta. Da hoćemo još, da smo gladni i žedni i željni da nas se vidi, da nas se čuje, da postanemo pravilo, a ne izuzetak. Dugo, dugo godina se čekao ovaj trenutak, zato hvala vam što ste nam ga omogućili sad!

Vjerujem da je ovo tek početak ove generacije, ali i svake sljedeće na svojim europskim i svjetskim pohodima, pobjedama i nadam se i vjerujem osvajanjima. Pokazali smo da se može kad se hoće, pokazali smo da veliko srce i zajednička borba pobjeđuju i bolje na papiru te svaki put izbaci nekog drugog pojedinca (cure stanite malo, spasit ćete sve dupine :D).

Šesnaest veličanstvenih ne da svoje bodove, ne ispušta svoje prilike, ne daju svoje. Kažu umorni smo, broje se minute provedene na terenu, neke ih Hrvatice imaju najviše od svih na prvenstvu Umorne? Ako ovako igrate umorne, budite uvijek umorne. Umorne da zadnjih deset minuta utakmice obrana bude bedem, da se baca na posljednju loptu kao da je prva ili kao da je najvažnija. Umorne… za slavlje?

Šesnaest najsretnijih kraljica Hrvata nadomak na početku nestvarnog sna, polufinala…

Hvala Vam cure, hvala šta ste vratile hrvatski ženski rukomet tamo gdje mu je mjesto. Među najbolje. Na mjesto koje garantira da kad neka djevojčica počne sa svojim prijateljicama igrati rukomet u osnovnoj školi, ima motiv, potporu i uzore!