Malo je vjerojatno da se bilo što može dogoditi da Dinamo ne osvoji novi naslov pa se s te strane može govoriti o ispunjenom cilju. To da li momčad koja 10 godina zaredom osvaja naslov bez ozbiljnijeg pomaka u Europi ima pravo uopće pričati o domaćem naslovu kao jedinom cilju je druga priča, ali u okviru isključivo naše lige Dinamo će vjerojatno doći do svega što je zacrtao na domaćem planu. Dakle, naoko, ciljevi su ispunjeni.

A opet, dojam je da momčad ne može biti potpuno zadovoljna. Jer, u ligi u kojoj se gotovo sve unaprijed zna i u kojoj je toliko toga podložno sumnjama i dvojbama, cilj ne može biti samo rezultat, cilj mora biti i rješavanje gorućih problema. A kod Dinama su dva, koji ga sprečavaju da ostvari svoj cilj. A cilj mora biti, osim sigurnog naslova prvaka, stvaranje momčadi već na proljeće koja će napasti ozbiljnije Europu na jesen.

Prvi problem je atmosfera oko momčadi. Jesenski dio je završen sa 710 gledatelja iako svatko normalan tko je vidio snimku tribina zna da na tribinama nije bilo više od 300 ljudi, što je u konačnici i nebitno. Nisam veliki vjernik u ono da huk s tribina tjera igrače da daju 110 ili 150 posto svojih mogućnosti, ali vjerujem u to da prazna tribina i zatrovana atmosfera vodi do toga da igrači žele što prije iz nje pobjeći. A nemoguće je planirati momčad za sljedeću sezonu ako ne znate tko će vam sve ostati do tada. Bez da se lažemo, svaki igrač koji imalo vrijedi i koji može postići barem približnu cijenu negdje drugdje jedva čeka da ode iz Dinama, neovisno radi li se o domaćem ili strancu. Iz kluba jednako žele otići i Brozović i Soudani i Šimunović i Ćorić, svaki iz svojih razloga. Neće svatko u tome uspjeti, ali klub ne može dugoročno planirati momčad ako ne stvori barem osnovne uvjete da igrači požele ostati.

Nažalost po Dinamo, jedini način da se taj problem riješi je potpuna rekonstrukcija vodstva kluba i mijenjanje smjera odnosa s javnošću, a to teško da će se dogoditi bez poticaja iz državnih institucija koje pak na to pitanje žmire kao da gledaju u pomrčinu sunca.

Drugi problem je onaj u obrani. Dinamo može odigrati najbolje proljeće ikad, može osvojiti prvenstvo bez ijednog poraza i to neće značiti baš ništa u europskom smislu. Dok se iz nekog razloga momčadi na domaćim terenima boje Dinama i ne napadaju ga gdje je najslabiji, u Europi takve komplekse nema nitko, pa ni ubogi klubovi kao Sheriff ili Astra. A kad se Dinamo stisne, obrana puca kao štapić, taj segment momčadi je rana koja ne zacjeljuje. I nije rješenje na zimu dovesti dva nova stopera i lijevog beka iz neke rumunjske zabiti, predstaviti ih kao velika pojačanja i misliti da će se sve samo posložiti. Igrati obranu ne znači samo izvesti kvalitetne igrače nego uigrati igrače da djeluju kao cjelina, nešto u čemu je instrumentalan trener i trenersko osoblje koje s tim igračima radi svaki dan. Nažalost, u zadnjih 6-7 godina u Dinamovim obranama nema nikakvog pomaka nabolje, čak dapače, ide sve gore.

Golovi koje prima Dinamo nisu samo rezultat igranja protiv kvalitetnih igrača nego klasičnih pogrešaka i dekoncentracija koje su nedopustive u europskim utakmicama. Kad se samo sjetimo kako se Soriano i Red Bull šetao kroz Dinamovu obranu jasno nam je koliki su to problemi, problemi koje ne može izliječiti jedno ili dva pojačanja za milijun eura iz nekog Ludogoreca ili Legije. Možda ti igrači tamo izgledaju dobro, ali s njima se tamo radi, oni djeluju kao obrambena cjelina pa ih kvaliteta obrambene igre izbaci, u Dinamu im se to neće dogoditi, barem ne u ovakvom Dinamu koji je vođen na hir brata gazde kluba, koji je u više od jednog navrata pokazao da nema pojma kako posložiti obrambenu igru. Napadačku još koliko toliko da, ali obranu definitivno ne.