Tekvando, džudo, karate, boks, hrvanje… u gotovo svim borilačkim sportovima sportaši iz zemalja bivše Jugoslavije uvijek su bili dominantni. A ta dominacija nastavljena je i 30 godina nakon što se raspala Jugoslavija, od Slovenije, preko Hrvatske i Bosne i Hercegovine, sve do Makedonije i Kosova.

Naravno, za mnoge je broj jedan i danas Mate Parlov, boksač koji je bio ispred svog vremena. Ali i nakon njega mnogi su postigli velike uspjehe, od kojih su neki zbog okolnosti ušli i u povijest, poput Envera Idrizija, Albanca iz Makedonije koji je za hrvatsku reprezentaciju u karateu – odmah nakon neovisnosti Republike Hrvatske - osvajao nekoliko medalja na velikim natjecanjima (bio je svjetski i europski prvak u apsolutnoj kategoriji, op.a.).

A posebno je ponosan na to što je prvu medalju koju je osvojio za Hrvatsku ostvario na dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Bilo je to na Svjetskom kupu u Milanu.

'Naravno da sam ponosan na to! Za sve Albance to je bilo nešto posebno. Ukupno sam u Hrvatsku donio valjda 20 kilograma medalja s velikih natjecanja', kazao je za tportal Idrizi, 54-godišnjak koji godinama živi u njemačkom gradu Düsseldorfu, u kojem se do koronakrize bavio ugostiteljstvom.

U posljednje vrijeme, kako nam je rekao, najviše se bavi seminarima o karateu te prenošenjem znanja i iskustva na mlađe.

Što to posebno ima kod sportaša s ovih prostora?

A sudeći po rezultatima sa zadnjih velikih natjecanja, svjetskih i europskih prvenstava te Olimpijskih igara, očito ima nešto posebno na ovim prostorima kad sportaši bilježe takve uspjehe u borilačkim sportovima.

Idrizi kaže da ga to nije iznenadilo i da će biti još medalja na Olimpijskim igrama za Balkance, kako ih zove. Samo kada na red dođe njegov sport – karate.

'Balkan je čudo i nekako je uvijek bio rasadnik sportaša u individualnim sportovima, uvijek sposobnih izvući maksimum iz sebe kad je najteže. OK, ima na Balkanu vrhunskih sportaša u momčadskim sportovima, poput nogometa, košarke ili rukometa, ali po meni Balkancima više leži individualni sport nego kolektivni', kazao nam je Idrizi, svjetski poznat i po tome što je dva puta pobijedio Chucka Norrisa. Taj je podatak mnogima zapeo za oko, ali Idrizi tome ne pridaje preveliku pozornost.

'On se tada naveliko bavio glumom i želio se boriti s najboljim. Znate kako se kaže kod nas? Bili su to mečevi koji nisu vrijedni spomena, zaista ništa posebno. Oba puta sam ga lako dobio.'

Medalje od Hrvatske preko Srbije do Kosova

Kada je Hrvatska u pitanju, oduševila je 23-godišnja tekvondašica iz Knina Matea Jelić, osvajačica naslova olimpijske pobjednice u kategoriji do 67 kilograma u dramatičnom i neizvjesnom finalu, u kojem je izvela čudesan preokret i bila bolja od Britanke Lauren Williams 25:21.

'Ne mogu opisati tu sreću. Puno je najboljih puklo na Olimpijskim igrama, a ja sam odlučila da neću. Obećala sam da se neću predati do posljednje sekunde, da neću iznevjeriti sve što smo radili s trenerom te da neću iznevjeriti svoju obitelj i cijelu Hrvatsku. Izdržala sam do kraja', kazala je nova olimpijska pobjednica Matea Jelić nakon borbe, dodavši da jedva čeka doček u svom rodnom Kninu.

Inače, olimpijsko zlato koje je osvojila Jelić najveći je uspjeh za hrvatski tekvando na Olimpijskim igrama. Prije nje bronce su osvajale Sandra Šarić i Martina Zubčić u Pekingu 2008., Lucija Zaninović u Londonu 2012. i Toni Kanaet u Tokiju.

Velika je pak priča aktualna svjetska prvakinja Barbara Matić, no ipak nije uspjela osvojiti brončanu medalju u kategoriji do 70 kilograma u Tokiju. U borbi za broncu poražena je od Ruskinje Madine Taimazove.

Nakon Jelić Srbiju je na noge digla tekvondašica Milica Mandić osvojivši zlatnu olimpijsku medalju u kategoriji iznad 67 kilograma. U finalu je savladala Korejku Da-bin Lee rezultatom 10:7 te nakon toga potvrdila da se poslije Igara u Tokiju prestaje aktivno baviti sportom. Odlazi kao djevojka koja je ispisala povijest.

'Puna sam emocija sam, sretna i zahvalna. Ovo su moje posljednje Olimpijske igre i htjela sam završiti to onako kako dolikuje', kratko je rekla Mandić.

Također treba reći da je za Mandić to drugo olimpijsko zlato u karijeri, jer bila je najbolja i na OI u Londonu 2012. godine.

Na pitanje smatra li ovo zlato većim uspjehom od onog iz Londona 2012., iskreno je rekla:

'Meni se čini da je veći, jer strani mediji nisu mi davali velike šanse da ponovim uspjeh, pogotovo poslije Rija. Išla sam s vjerom u sebe, a iako je bilo teško, znala sam koliko sam dala za ovo. Išli smo protiv svih šansi i našli se na postolju', dodala je.

'Puno toga ima u genima, u vodi...'

No posebna priča ipak su djevojke s Kosova, dominantne u džudu. Naime nakon Distrie Krasniqi, koja je sa stilom osvojila zlato u kategoriji do 48 kilograma, zlatnu medalju za Kosovo na Olimpijskim igrama u Tokiju osvojila je još jedna džudašica. Nora Gjakova slavila je u kategoriji do 57 kilograma, čime je svoju mladu državu podigla na noge. Zaista uspjeh za povijest!

'Osjećam veliko olakšanje jer sam ostvarila san koji sam sanjala kao dijete', rekla je Krasniqi.

Za Kosovo je to bilo ukupno treće olimpijsko zlato u povijesti i treće u džudu.

Podsjetimo, prije pet godina u Rio de Janeiru slavila je Majlinda Kelmendi u kategoriji do 52 kilograma.

Koja je tajna uspjeha sportaša iz zemalja bivše Jugoslavije u borilačkim sportovima ili, točnije, sportaša s Balkana? Pravog odgovora zapravo nema, ali pokušao ga je dati upravo Idrizi, legendarni karataš koji je svoj put započeo u rodnom Skoplju, nastavio u Mostaru, a svjetski poznat postao je kada je stigao u Zagreb.

Kaže da je kao klinac iz Skoplja odabrao karate jer je obožavao gledati filmove s Bruceom Leejem i taj sport činio mu se puno atraktivnijim od hrvanja ili boksa, što je bio odabir njegovih prijatelja iz kvarta. Kratko se okušao i u kick-boxingu…

'Puno toga ima u genima, u vodi koju pijete i u hrani koju jedete te gdje se odrasli. Znate, uvijek sam govorio da u svijetu postoje dvije vrste ljudi: dobri i loši. To vam je kao voće i povrće - nema svugdje isti okus. Moram reći da me ne iznenađuje uspjeh sportaša s Kosova jer je to kraj u kojem je uvijek bilo dobrih sportaša, ali dok nisu postali neovisni, mnogima se bilo teško probiti. Kada dođete na Kosovo, prvo što vam zapne za oko ogroman je broj mladih ljudi i gotovo da nema staraca. Ta zemlja po meni ima ogroman potencijal, a to dokazuju i olimpijske medalje koje osvajaju. Zaista imaju ogroman potencijal za sport i ondje rastu nevjerojatni talenti jer se još uvijek živi na starinski način, u kombinaciji s modernim. Ondje nećete vidjeti djecu koja su se otela drogi ili alkoholu kao u nekim zemljama u okruženju i to je tajna njihova uspjeha', kazao je dodavši:

'Bit će medalja i u karateu za Balkance. Braća Anđelo i Ivan Kvesić su čudo! Pa Ivan je aktualni svjetski prvak posljednjih pet godina!'

Nema sumnje da će do 8. kolovoza, kada službeno završavaju Olimpijske igre, biti još medalja za sportaše iz zemalja bivše Jugoslavije. Od srpske karatistice Jovane Preković, prvakinje Europe, pa do spomenutog Ivana Kvesića, sportaša koji rijetko gubi. A mladi koji dolaze i dominiraju u svojim kategorijama garancija su toga da je zlatni niz tek počeo. Očito ima nešto posebno u našoj vodi, a nešto je i u genima. Genima kamenima…