Tog Ljeta Gospodnjeg, lansirana je svemirska postaja Mir, počele su sankcije protiv južnoafričkog apartheida, dogodila se katastrofa u Černobilu. Argentina je osvojila Svjetsko prvenstvo u nogometu, između ostalog uz pomoć Božje ruke. Umro je Jorge Luis Borges, a rodio se budući centarfor Mario Mandžukić.

Rijeka je igrala u prvom kolu kupa Uefe protiv Standarda iz Liegea što je za mene bio događaj koji je daleko nadmašivao sve ostale, gore navedene. Također ta 1986. vrlo je bitna iz razloga jer je predstavljala praskozorje u stvaranju kritične mase za osnivanje jedne skupine u 1987.

Reflektori su cijepali mrak, dok je Nico Claesen u dvadset i šestoj minuti pocijepao mrežu iza Maura Ravnića za vodstvo i konačni rezultat utakmice od 0:1. Pognute glave penjao sam se onom uzbrdicom prema Istarskoj ulici, proklinjući sve belgijske čokolade po abecedi i udjelu produkta biljke kakaovca u njima. Za belgijsko pivo tada još nisam znao. Gledajući iz sadašnje perspektive njega definitivno ne bih kunuo. Učinio bih s njime nešto puno praktičnije.

Na uzvratnoj utakmici u Liegu, Rijeka je povela golom Janka Jankovića. Tata i ja nalakćeni na kuhinjskom stolu, slušali smo radio prijenos. Namrštena čela, kršeći ruke u očaju, popratili smo izjednačujući gol Gilber Bodarta iz jedanaesterca. Napeto smo očekivali drugi riječki gol i prolazak u sljedeće kolo. Riječki nogometaši igrali su hrabro i srčano, praktički krepavajući bez molivanja. Kada je sudac odsvirao kraj i utrnuo tinjajuću nadu, shrvan sam otišao na počinak.

Tada nisam mogao pretpostaviti da će trebati čekati na Rijekin nastup u prvom kolu Uefinog natjecanja sve do 2001. godine protiv Celte Vigo, koji uzgred budi rečeno, bolje da se nije nikada dogodio. Gračan je postavio revolucionarnu taktiku 10-0-0 sa pratećim sloganom “tko nabije-dobije”. Nikad poslije viđenim na zelenim travnjacima. Nije bilo dodavanja, nedaj Bože pasova, već bi Rijekin igrač došavši u posjed lopte, odmah istu punom snagom nabijao, ili u aut, ili duboko u protivnički šesnaesterac. I tako sto osamdeset minuta, plus produžeci. Komediju je prekinuo Goran Đorović u 112. minuti. pogađajući za konačnih 0:1. Crvenio sam se od stida i bijesa gledajući tu utakmicu, a gdje drugdje nego na zapadnoj tribini Kantride.

Tada sam mogao pretpostaviti da ću dugo trebati čekati na Rijekin nastup u prvom kolu Uefinog natjecanja.

Više od desetljeća, trajala su kvalifikacijska spoticanja o teške prepreke poput Litexa, Omonie, Metalista te još svakojakih divova europskog nogometa. Vrhunac je bio ispadanje od makedonske Renove u Intertoto kupu, i zaista doticanje samog dna u dnu. Što da se radi, tješio sam se, danas ionako svi igraju nogomet, svi stoje iza lopte, rastrčani su, a lopta je okrugla.

Žvakanje gorke europske čokolade koju su nam 1986, u dugoročno naslijeđe podarili nogometaši Standarda trajalo je punih dvadeset i sedam godina. Sve do 2013. Gorčinu belgijske čokolade ispralo je više no slatko “švapsko” pivo iz pokrajine Baden-Württemberg, točnije iz Stuttgarta. Vrijedilo je. Poezija se dogodi, kad ništa drugo ne može, još je davno rekao Bukowski.

U Liegeu ove jeseni Standard je opet bio koban po Rijeku. Utakmica je vrlo lako mogla otići u drugom smjeru, ali nije. Vjerujem da tako biti opet neće.
Nisam više dječak i čokolade mi nisu već dugo po volji, ali zato bih ovog četvrtka, negdje pred ponoć, u studenom 2014. rado nazdravio, podižući rosnu Stellu Artois. Eno je, hladi se u kuhinji.