Talijanski problemi sa ozljedama obrambenih igrača produbila su se na treningu prije utakmice, kada ga je Bonucci morao prije vremena napustiti, čime se pridružio De Scigliju. Time je Prandelli dobio malo mjesta za eksperimente, no što je i važnije nije više mogao efikasno igrati sa trojicom u zadnjoj liniji. Srećom, tijekom priprema su uvježbane mnoge varijante od kojih se odlučio na sustav 4-3-2-1, sa Chiellinijem na lijevom braniču, a Palettom u sredini obrane. Kako Chiellini ipak nije toliko vičan dobrom napadačkom učinku talijanski napadi su se bazirali na desnoj strani. Ključni čovjek je tako postao Torinov Darmian, smješten na desnom beku, koji je konstantno probijao stranu i izmjenjivao se u ubacivanjima sa Candrevom. Praktički je dobio slobodu napadačkog kretanja, jer je Chiellini ostajao u pozadini tvoreći obranu od 3 igrača.

Engleski sastav je iznjedrio možda jedno iznenađenje u vidu Welbecka u prvom sastavu, na čijem mjestu bi više odgovarali Barkley ili Lallana. Prvenstveno bi više koristili u brzom prenosu lopte i protočnosti igre, jer su tehnički nešto bolji igrači od Unitedovog napadača, a i imaju izrazito dobro završno dodavanje kojim bi mogli uposliti nekoga od isturenijih igrača. Obzirom da je već spomenuti Darmian igrao veoma ofenzivno važnu ulogu u obrani je imao Wayne Rooney koji se trebao odgovorno vraćati te ga ispraćati. Taj zadatak je dosta dobro obavljao, pa Talijani nisu brzo dolazili u prilike, već su morali napadati na postavljenu obranu. Gusto su se zbili na svojih 40 metara, nisu vršili presing već su se koncentrirali na to da Pirlo nema kome dati kroz sredinu i preko obrane. Zbog takve, pa čak i iznenađujuće dobro organizirane obrane, talijanski veznjaci su bili prisiljeni slati duge lopte na krila, sa kojih su na ubacivanja odlično reagirali Cahill i Jagielka.

Ovakvim razvojem situacije igra je naizgled bila spora, pogotovo ako bi Italija krenula napadati preko lijeve strane na kojoj je bio Chielini. Pirlu su zatvarali sve potencijalne mete, a neprestanim i monotonim kruženjem lopte se nije otvaralo previše rupa, pa su morali iz neizrađenih situacija upućivati dalekometne udarce. Stoga i ne čudi da je vodeći pogodak došao nakon prekida i uigrane akcije, koju je zaključio Marchisio kirurški preciznim šutom. No Englezi su brzo uzvratili, a Darmianovi izleti su uzeli svoj danak. Rooney se odlično otvorio u polukontri, iskoristio to što nema beka, utrčao u prostor nakon čega je naciljao Sturridgea na drugoj stativi za poravnanje rezultata. Osjetio se izostanak Bonuccija u talijanskoj obrani, vidjelo se da nisu toliko uigrani kao što bi to bio slučaj sa Juventusovom trojkom nazad. Paletta nije bio izravni krivac nizašto, ali jednostavno nije ulijevao dovoljno povjerenja ostatku ekipe, što nije ni čudno obzirom da mu je ovo tek 3 nastup za reprezentaciju.

Na početku drugog poluvremena Balotelli je glavom ponovno donio prednost Azzurrima, a Prandelli je to vidio kao idealno vrijeme za ubrzo zatvoriti utakmicu. Uveo je Mottu umjesto Verrattija i odlučio mirno čekati daljnji rasplet. Hodgson je odgovorio Barkleyem (umjesto Welbecka), ali ono što je trebao odmah napraviti, a ne 10 minuta kasnije je ubaciti i Jacka Wilsherea. Kada je on ušao preuzeli su sredinu terena i dobili igrača koji svojom okomitom igrom može izbaciti čuvara jednim malim potezom ili prodrijeti do protivničkog šesnaesterca. Kada se u obzir uzme i činjenica da se fantastično nadopunjuje sa Gerrardom i Barkleyem, stvarno je nejasno zašto Hodgson nije prije reagirao. Talijani su se uspjeli na vrijeme zatvoriti, te privesti utakmicu kraju, i iako su obje ekipe imale prilike za postizanje pogotka do kraja utakmice rezultat je ostao nepromijenjen, a Italija je zasluženo slavila.