Nije bilo minute šutnje za Margaret Thatcher u ponedjeljak navečer, 8. travnja, na Old Traffordu. Nogomet, čini se, nije želio imati ništa sa sjećanjem na preminulu premijerku, Željeznu Lady, kako su je zvali. Nitko nije želio riskirati da gledatelji – čak i ovi današnji, koji si mogu priuštiti enormne cijene ulaznica da bi uživo gledali spektakle Premier lige – pokažu što stvarno misle o njoj. Jer bilo je sasvim izvjesno da bi ta 'šutnja' završila koncertom zvižduka i uzvika negodovanja, jer za barunicu Thatcher nogomet je bio elementarna nepogoda i sramota za Britaniju, a navijači tek nešto bolji od životinja koje je trebalo stjerati u tor i vježbati represiju na njima.

Nogomet se ne može uspoređivati ni s jednim drugim sportom, naprosto zato što to nije samo sport, nego i sveobuhvatni društveni fenomen. Zato je dosegnuo takvu globalnu popularnost i zato je teško o njemu raspravljati izvan općedruštvenih okvira, socioloških i ekonomskih gibanja. Doprinos Margaret Thatcher razvoju 'najljepše igre' uvijek će se gledati prije svega u kontekstu velike preobrazbe britanskog društva o kojoj ćete imati prilike čitati upućene i one manje upućene komentare. Međutim, postoji jedan dosta važan detalj koji se za nju veže, a na koji se britanskim nogometnim novinarima (kao i svima onima koji nešto doista znaju o tome) ježi koža: ono kad se kaže kako je Maggie riješila problem huliganizma.

To naprosto nije istina. 'Ako išta, onda je značajno pogoršala situaciju stvorivši mentalitet 'mi protiv njih' između navijača i policije', kaže glasoviti nogometni kroničar Jonathan Wilson. 'Tačerizam je', tvrdi kolumnist Independenta Owen Jones, 'izgradio policijski mentalitet koji je rezultirao tragedijom na Hillsboroughu'.

Sredinom 1980-ih, na polovici vladavine Margaret Thatcher, nogomet je u Britaniji bio na najnižim granama. Posjet na stadionima bio je niži nego ikad otkako je taj sport još početkom stoljeća stekao ogromnu popularnost, sama zdanja bila su u poluruševnom stanju, opasna po život i u njih nije bilo ulagano desetljećima, a većina Britanaca klonila ih se jer su u medijima bili prikazivani kao postapokaliptična mjesta na kojima vlada nasilje i bezakonje.

Ne može se reći da to barem dijelom i nije odgovaralo istini, jer na stadionima – tradicionalnim okupljalištima radničke klase - izlijevalo se nezadovoljstvo i bijes ljudi koji su zbog restrukturiranja privrede masovno ostajali bez posla. Industrijski radnici, škverani, rudari i svi oni ostali na kojima je dotada počivala britanska ekonomija ostajali su bez tla pod nogama: sve se događalo jako brzo, a svako nezadovoljstvo gušeno je policijskom represijom. Nema sumnje da je Britaniji bila potrebna promjena, ali ova se događala doista na silu.

U ožujku 1985. pristaše Millwalla srušili su tribinu na utakmici s Luton Townom. U svibnju je izbio požar na drvenoj tribini Bradford Cityja i poginulo je 56 ljudi; istog dana poginuo je 15-godišnji navijač Bimingham Cityja kad se na njega srušio zid tijekom sukoba s navijačima Leedsa. Osamnaest dana kasnije, 39 talijanskih navijača poginulo je tijekom sukoba na Heyselu u Bruxellesu, u finalu Kupa prvaka između Liverpoola i Juventusa. Engleski klubovi izbačeni su iz europskih natjecanja.

Sve to uvjerilo je vladu da problemi oko nogometa spadaju isključivo u domenu osiguravanja javnog reda i mira. Thatcher je u svemu prije svega vidjela sramotu za Britaniju. 'Moramo očistiti sport i zemlju od ovih huligana', izjavila je. Međutim, način obračunavanja s problemom vodio je računa samo o posljedicama, ne i o uzrocima: njegovo glavno oruđe bila je represija. Policiji su dane dotad neviđene ovlasti, oko tragično zapuštenih tribina podignuti su zidovi i zaštitne mreže, nogometni navijači sustavno su demonizirani i kriminalizirani preko medija. Donesen je zakon prema kojem se na stadion moglo samo uz svojevrsnu 'navijačku legitimaciju'...

No tragedija na Hillsboroughu 1989. na polufinalu FA kupa između Liverpoola i Nottinghama, kad je 96 gledatelja izgubilo život jer su bili zgnječeni uz ogradu, pokazala je da je dugoročno rješenje nešto sasvim drugo. Tragedija je, danas znamo, u potpunosti bila odgovornost organizatora koji su pustili previše ljudi na zastarjeli i ruševni stadion, kao i policije koja je sve to mogla spriječiti; međutim u ono vrijeme se krivnja pokušavala svaliti na navijače Liverpoola, pa su neka izvješća u medijima odlazila tako daleko da su pisala o tome kako su huligani mokrili po tijelima poginulih i slične nevjerojatno odvratne stvari.

Prava je istina izašla na vidjelo tek prošle godine. Policija je, uz suglasnost, a vjerojatno i sudjelovanje vlade, pokušala zataškati razloge tragedije i svaliti ih na navijače koji su tada u javnosti portretirani kao 'niža bića'. Prava je istina bila da vlada nije znala prepoznati probleme, a nije bila spremna priznati da je policija napravila dramatičnu pogrešku. Dokumenti koji su lani izašli u javnost pokazuju da se i sama Thatcher sastajala s lokalnim policijskim čelnicima i intervenirala da ih se zaštiti, a nova, neovisna istraga tek treba ustanoviti što se točno dogodilo.

U međuvremenu je niz čimbenika doveo do drastičnog smanjenja nasilja na engleskim stadionima, a nijedan nije imao pretjerane veze s barunicom Thatcher i njenom vladom. Sve te nesreće nepovratno su utjecale na svijest javnosti o problemu, procvat nezavisnog izdavaštva koje je pružalo alternativu tadašnjem vladajućem stavu o nogometnoj kulturi, promjena na sceni droga (New Order, 'Ljeto ljubavi', halucinogeni...), ali ništa poput onoga što se dogodilo objavljivanjem takozvanog 'Taylorovog izvješća' o tragediji na Hillsboroughu, objavljenog pred sam kraj vladavine Margaret Thatcher.

Spomenuto je izvješće glavninu odgovornosti svalilo na policiju i donijelo preporuke za budućnost: stadioni sa sjedećim mjestima, zabrana prodaje alkohola, uklanjanje zidova, ograda i mreža... U kombinaciji s nastankom Premier lige te ulaskom ogromnog televizijskog i sponzorskog novca u nogomet, komfor i cijene ulaznica su drastično narasli i praktično protjerali tradicionalnu radničku klasu s tribina. Iako to u Taylorovom izvješću nije bilo planirano (ondje je čak preporučeno da cijene za stadione s isključivo sjedećim mjestima ne budu znatno veće), liberalni kapitalizam je preuzeo stvar u svoje ruke.

Te su promjene, usvojene mahom za vladavine premijera Johna Majora, riješile engleske probleme s huliganizmom puno efikasnije od bilo kakve represije nego u doba Margaret Thatcher, koja naprosto nije znala što bi s njima. No i u njima se ogleda naslijeđe tačerizma koji je i danas značajna sila u suvremenoj Britaniji: radikalno oslanjanje na slobodno tržište, ulazak milijardera u vlasničke strukture, 'prodaja' Premier lige televizijskom mogulu Rupertu Murdochu i njen novopronađeni elitizam...

Tužno je kad navijači Manchester Uniteda pjevaju Liverpoolovima, koji su zadnje prvenstvo osvojili za Thatcherice, 'You'll never get a job' na melodiju 'You'll never walk alone'. Novonastala razlika između Manchestera i Liverpoola kao gradova također je rezultat tačerizma, o čemu bi sociolozi mogli reći puno više nego što ovdje možemo. Ovi drugi godinama su pjevali 'We're going to have a party when Maggie Thatcher dies' – oni jučer, srećom, nisu igrali utakmicu.