Svima je jasno, i američki i europski sportski modeli imaju svojih prednosti i mana. Ipak, kada se radi o jednoj stvari koja čini razliku u korist jednog, svoje su mišljenje dali članovi community portala Tribina.hr i Borut Šips, novinar tportala.

Svoj je krunski argument u korist američkog sporta izložio Mac316, koji smatra kako u sportu mora postojati samo jedan pobjednik:

'Da se mene pita, nema usporedbe europskog i američkog sporta. Europski sport je samo siromašni, propali mlađi brat zaglibio u nezaposlenosti, jadu i ogorčenosti, a američki sport je uspješni stariji brat, onaj s kojim se roditelji ponose i za kojeg im nije žao da su ga donijeli na svijet.

Globalno selo u kojem živimo je sve što ja tvrdim potvrdilo sto puta, ali ako moram naći jednu stvar koja me najviše oduševljava u američkom sportu to je - jedan heroj po sezoni. Pod tim mislim na jednog konačnog pobjednika, jednu franšizu koja u svom sportu uzme naslov i slavi, a ostalima više sreće sljedeći put, za koji tjedan nikog više ne zanima jesu li bili u finalu ili treći od dna ljestvice.

Dok u Europi u svim sportovima imamo prvenstva, kupove, liga kupove, europske kupove, europske kvalifikacije, Intertoto, kupove velesajamskih i 'wanabe' velesajamskih gradova, trofej Marjan, MAXtv prvu ligu… Amerikanci su stvar pojednostavili i u svojim najjačim ligama organizirali jedno natjecanje da okruni jednog prvaka. Da ne spominjem kako u Europi postoje i slavlja zbog drugih i trećih do šestih i sedmih mjesta jer ona nekamo vode, slavi se čak i 'borba za opstanak' gdje šaka teških luzera slavi to da postoje ipak i veći luzeri od njih. To nije sport, to je zavaravanje samog sebe da nešto vrijediš, a u biti je drugačije.

U Americi svi idu k jednom cilju, osvojiti naslov. Samo jedan će ga osvojiti i taj će slaviti. Ekipa iz finala neće slaviti jer ide za utješnu nagradu u neko ''fantasy natjecanje gdje će za koji mjesec glumiti da su svi zaboravili da nije prvak, a još manje oni na posljednjim mjestima ne slave to što nisu baš zadnji. Oni znaju da će dobiti priliku druge sezone zato jer zadovoljavaju kriterije kluba koji smije biti u ligi, imaju sve potrebno, a ne da tri dana prije sezone žicaju novce za nastup ili da im igrači treniraju po livadama na Krku jer ne znaju napraviti jedan pomoćni teren. Sad sam ušao u stvar organizacije klubova, a to bi me odvelo do drugih razloga zašto je američki sport nadmoćan pa bolje da stanem.

Uglavnom, to je to, Amerika – jedan pobjednik, jedan slavljenik… Europa – jedan pobjednik, 10 malih pobjednika, 100 polu-pobjednika. Ispada na kraju sezona u nekim nogometnim ligama da više klubova nešto slavi nego što ih tuguje, a to nije ideja profesionalnog sporta. Ideja profesionalnog sporta bi trebala biti da si najbolji i da te jedino to zanima, a ne da te zanima biti među prvih sedam nečega ili izbjeći zadnje mjesto.Zato Miami Heat ima puno pravo da se naziva neslužbenim prvacima svijeta kad osvoje NBA naslov jer mogu sa sigurnošću tvrditi da su prvi u najboljoj konkurenciji svijeta, dok npr. Dinamo može osvojiti devet naslova zaredom, a u istoj ligi ima barem tri kluba koja slave više od njih.

S druge strane, naš se novinar Borut Šips odlučio za 'europsku stranu', a svoj je krunski argument posvetio činjenici kako u europskom sportu postoje klubovi, a ne franšize:

'Klasična priča – mi ili oni. Nakon uvođenja Bosmanovog pravila i potpune liberalizacije nogometa i vrhunskog sporta 'mi' smo izgubili. Barem oni koji teže svojevrsnoj romantici. U sport sam se zaljubio dok su vladali domaći heroji i dok je obitelj mogla otići na vrhunski događaj bez da riskira ovrhu idućeg mjeseca jer više nema ni za slanac. Danas je puno teže istinski se zaljubiti u većinu vrhunskih klubova oko nas.

Može se u fokus analize staviti salary cap i koncept drafta, što bi jezičac simpatija usmjerilo prema američkom sustavu, ili nepostojanje omladinskog pogona u američkim klubovima što bi situaciju (čvrsto držim) usmjerilo u europskom smjeru. Ali u sasvim elementarnoj domeni ostaje gola činjenica da se u Europi natječu klubovi, a u Sjevernoj Americi – franšize. Eto teme.

Radije bih pratio razvoj visoke mode (ništa beskorisnije mi ne pada na pamet) nego navijao za franšizu. Kako uložiti emocije u nešto što je u potpunosti relativno. Klub ti se ponosno zove Bullets 23 godine i onda – paf. To je uvredljivo, militantno i sad ćemo biti Čarobnjaci... 23 godine nije bilo uvredljivo, ali sad jest i naše je ime neprihvatljivo. Ostanimo kod iste franšize. Dakle, danas je u Washingtonu, a osnovana je u Chicagu, da bi prije selidbe u DC zastupala još i Baltimore. Tri grada unutar samo 13 godina. Danas legendarni Bullsi nemaju baš nikakve veze s nekadašnjim Chicago Packersima i Zephyrsima, kako se ovaj nesretni košarkaški klub nekada zvao.

Franšize, naravno, i ne moraju mijenjati sredine, ali garancija po tom pitanju nema i svaka zajednica mora financijski zadržati ljubimce u svom dvorištu. Inače... so long. Ode i franšiza i umirovljeni dres s brojem šest posvećen navijačima u koje su se kleli.

Bilo je selidbi i u Europi. Najpoznatija je ona FC Wimbledona kojega su norveški vlasnici maknuli u Milton Keynes i odmah su zaradili posprdni nadimak NK Franšiza. Danas se tamošnji Donsi nakon niza peripetija pišu kao osnovani 2004. godine, a AFC Wimbledon, kojega su osnovali navijači, since 2002. Za koga je osvojen slavni FA cup 1988. u jednom od engleskih sportskih klasika? Za klub koji je pravno sahranjen i kojega više nema. U Europi selidbe još uvijek ne prolaze bez otpora jer je u nas tradicija još uvijek cijenjen pojam. U Americi ju je ugušio dolar.

Imaju li emocije u duelu s profitom izgleda? U razvijenom svijetu, gdje se milijuni vrte kao mušice, nikakvih. Europski koncept kroz privatizacije galopira prema američkom idealu i između klubova i franšiza razlike polako nestaju. Kada ih više neće biti, barem se nadam da ćemo ovdje preuzeti i princip salary capa. Ali sport će me tada zanimati kao i visoka moda. Točnije, profesionalni sport. Amaterski će ostati vječna oaza romantike, jer gdje nema novca nema ni lopova.'