Svjetsko prvenstvo barem zasad je pokazalo da sadašnjost košarke pripada SAD-u, koji pokazuje na ovom prvenstvu koliko je ispred svih (kao i velike pobjede protiv svih). I kad se mislilo da šalju nedostatnu ekipu, kad se mislilo da to nije to bez Duranta, Lebrona, Georgea ili Howarda, Ameri su pokazali svijetu da je košarka još uvijek njihova.

No, sadašnjost nisu samo oni, sadašnjost su i Srbi. Slično kao i Ameri, i ova reprezentacija je prije turnira bila dosta podcijenjena, nisu joj se davale velike šanse jer imaju nekoliko izostanaka i u procesu su, kao, traženja identiteta. Ništa ne može biti dalje od istine. Srbima u košarci ne treba traženje identiteta jer ga imaju neovisno od toga tko je na parketu ili čak i tko je na izborničkoj klupi. Srbi su Srbi, nisu Hrvati koji si zbrajaju postignute koševe u svojim klubovima pa se uvjeravaju da su jaki, oni za svoju zemlju dolaze igrati neovisno o tome u kojem klubu igraju i kakva im je statistika, u reprezentaciji su najbolji što mogu biti ili u njoj ne igraju.

Nisu Hrvati da bi u ključnim trenucima po terenu panično tražili nekoga da šutne loptu, kod njih se hijerarhija dobro zna i zna se tko ima kakve ovlasti. A nisu ni Hrvati da drhte od straha ako izgube utakmicu ili dvije u skupini pa da odmah počnu podjele, urote ili alibiji. Srbi su svoju skupinu završili četvrti, ali to ih nije omelo da Grčkoj i Brazilu očitaju lekcije košarke, lekcije kakve se rijetko viđaju. Ameri vas raznesu fizikalijama i tu se nema što puno naučiti, gledati Srbiju nudi pravu košarkašku lekciju timske igre, ali i hijerarhije momčadi u kojoj se točno zna tko što radi.

Iako su momčadski jaki, u svakom trenutku mogu iskočiti igrači kao Kristić, Bjelica ili Bogdanović, kao i mnogi drugi. No, ipak je ova srpska reprezentacija u rukama Miloša Teodosića, jednog od najbizarnijih likova košarke, ali i jednog od najvećih genijalaca tog sporta. Teodosić je čudna zvjerka, može mu se dogoditi da promaši dva šuta na početku utakmice i da onda 40 minuta gledamo njegovo dokazivanje samom sebi i svima koji gledaju da može pogoditi i sa parkirališta. U takvim utakmicama njegove momčadi pate i često je glavni krivac poraza. No, puno češće su suprotne situacije, kad je Teodosić glavni motor momčadi, čovjek koji uzima i pogađa teške šuteve, čovjek koji razigra i suigrača i čovjek koji najčešće donosi ispravne odluke i za to mu ne treba lopta u njegovim rukama 20 sekundi.

Kad pričamo o košarkaškoj Srbiji, pričamo o sustavu, o tradiciji i o fundamentalnom poznavanju i življenju košarke. Jasmin Repeša se nakon poraza od Senegala i Grčke bavio svojim etničkim porijeklom i deklarirao da nikad ne bi htio biti Balkanac. Pa gospodine Repeša, Srbi su Balkanci i u košarci im čisto dobro ide, unatoč mentalitetu koji se vama toliko gadi. Saša Đorđević je Balkanac ali vodi svoju momčad balkanski i ponosan je na to, a siguran sam gospodine Repeša da Saša Đorđević nema problem s tim da bude Balkanac.

Srbi su bahati, samodopadni i puni sebe, ali za razliku od nekih to pokazuju nakon dobivenih utakmica i sjajnih predstava, ali pogodite što? Onda to i zaslužuju, onda to smiju raditi jer su riječi potkrijepljene djelima. Sustav nije to što Repeša misli da je sustav, da imaš 10 igrača koji svi imaju jednaku minutažu i nitko nema pravo iskakati, sustav je to da se unaprijed zna da će glavni igrač zaista biti glavni i da se od njega živi, a da 'role playeri' imaju svoje uloge koje će uspješno ispuniti.

Sustav nije odlazak na prvenstvo s najavama da imamo najboljeg centra Europe, a onda na prvenstvu isti ne dobije dvije akcije odigrane za njega. Sustav nije u momčadi imati igrača kojeg su Indiana Pacersi uzeli specifično zbog pogađanja trica iz akcija kreiranih da ostane sam na šutu i onda ne imati niti jednu akciju za istoga. To nisu sustavi, to su anarhije. To da Teodosić lansira tricu s 9 metara ali pogodi, to je sustav jer se čovjeku vjeruje da to može napraviti, a on svoje isporuči. I možemo se mi smijati tome da to nije košarka, da je to improvizirano ili na silu, ali što bismo dali da je Bogdanović takvu jednu pogodio ono kad ju je lansirao na -2 s Francuzima u zadnjem napadu. Ako takva lopta mora biti u rukama Bogdanovića (našeg) ili Teodosića, ja bi izabrao Teodosića bilo koji dan, jer je on u sustavu odgajan da to radi, a Bogdanović je samo žrtva okolnosti jer nitko drugi to neće ili ne može.