Priznanja nogometašima obično odlaze napadačima koji golgeterskom statistikom lako dokažu doprinos svojoj momčadi, ma koliko dugovali ostatku momčadi. Nepravda je to da je uistinu malo onih koji uspiju rudarenjem u obrani privući na sebe svjetla reflektora. No jedan je čovjek uvijek i daleko od protivničkog gola iskakao od svih. Kaiser Franz, jedini branič s dvije Zlatne lopte
Kad je na početku 2024. objavljeno da je u 78. godini u austrijskom Salzburgu umro Franz Beckenbauer, ta je vijest odjeknula jače od većine drugih sličnog sadržaja. Posljednjih godina jedino su se odlasci Diega Maradone i Pelea mogli mjeriti s oproštajem od čovjeka koji je u obrambeni segment nogometa donio eleganciju i pamet, čime je sasvim revolucionirao toliko podcjenjivanu igru na vlastitoj polovici.
Zato je bilo toliko razumljivo da se u nekrolozima uz Beckenbauerovo ime vezuju epiteti poput najbolji njemački nogometaš svih vremena, jedan od globalno najboljih u povijesti te ikona i vođa... Ističu se njegova potpuna dominacija na terenu, elegancija, pregled igre, karizma i energija. Stvorio je ulogu libera, središnjeg čistača s čestim ofenzivnim izletima i doveo tu ulogu do savršenstva, zbog čega svakoga tko igra na toj poziciji čekaju usporedbe s Kaiserom. Bio je ispred svog vremena...
vezane vijesti
'Kaiser je bio igrač koji je osvajao sve elegancijom i šarmom', reagirao je na Beckenbauerovu smrt engleski velikan Gary Lineker.
'Kad bi Beckenbauer ušao u sobu, ona bi zasvijetlila'
'Kad bi Beckenbauer ušao u sobu, ona bi zasvijetlila', slikovito ga je opisao današnji njemački izbornik Julian Nagelsmann, a koji ima tešku zadaću vratiti Elf na staze slave koje je baš Kaiser Franz tako snažno obilježio.
Takvim ga se sjeća i generacija koja je nogometno odrastala u sedamdesetim godinama, kad je bio u punoj igračkoj snazi, premda su navijači momčadi koje su igrale protiv njega gajili ne naročito lijepe osjećaje prema njemu, a ponekad su ga optuživali za aroganciju. Zvuči nevjerojatno, ali zabilježeni su slučajevi kad bi protivnički navijači na teren bacali i noževe. No tko može zaboraviti kako je briljantno na terenu vodio Njemačku do titule svjetskih prvaka 1974. protiv tada atomske Nizozemske, po mnogo čemu tadašnje najbolje momčadi svijeta. Isto je radio i dvije godine prije, osvojivši Europsko prvenstvo, a pogotovo u dresu Bayerna, s kojim je tri puta postao prvak Europe, dominacijom s kojom se u to vrijeme mogla mjeriti jedino ona Cruijffovog Ajaxa.
I još mnogo, mnogo drugih trofeja, od onih pojedinačnih do izborničkog osvajanja svjetske krune 1990. Osim Beckenbauera, samo su još Mario Zagallo i Didier Deschamps digli pehar svjetskog prvaka i kao igrači i kao treneri, ali ni jedan od ovih s kojima dijeli tu čast nije u svojoj reprezentaciji imao tako krupnu ulogu kao Beckenbauer.
Svi Franzovi trofeji
IGRAČ
- Bayern - Bundesliga 1968./69., 1971./72., 1972./73., 1973./74.; Kup 1965./66., 1966./67., 1968./69., 1970./71.; Kup prvaka 1973./74., 1974./75., 1975./76.; Kup pobjednika kupova 1966./67.; Interkontinentalni kup 1976.
- New York Cosmos - North American Soccer League 1977., 1978., 1980.
- Hamburger SV - Bundesliga 1981./82.
- reprezentacija Njemačke (103 nastupa, 14 golova) - Svjetsko prvenstvo 1974.; Europsko prvenstvo 1972.
TRENER
- reprezentacija Njemačke - Svjetsko prvenstvo 1990.
- Bayern - Bundesliga 1993./94.; Kup UEFA 1995./96.
POJEDINAČNA PRIZNANJA
IGRAČ
- Zlatna lopta - 1972., 1976.
- njemački igrač godine - 1966., 1968., 1974., 1976.
- najbolja momčad Bundeslige - 1965./66., 1966./67., 1967./68., 1968./69., 1969./70., 1970./71., 1971./72., 1972./73., 1973./74., 1974./75., 1975./76., 1976./77.
- najbolji mladi igrač Svjetskog prvenstva - 1966.
- najkorisniji igrač NASL-a - 1977.
- medalja za zasluge FIFA-e - 1984.
- najbolja momčad Europskog prvenstva - 1972., 1976.
- najbolja momčad 20. stoljeća - 1998.
TRENER
- europski trener godine - 1990.
- trener godine časopisa World Soccer - 1990.
Vijest o Beckenbauerovoj smrti, nažalost, nije bila veliko iznenađenje jer se već duže vrijeme znalo da je bio teško bolestan. Zbog toga, recimo, prije dvije godine nije mogao ići na Peleov sprovod u Brazil, a objava da mu zdravstveno stanje ne dopušta tako daleko putovanje bila je jedan od prvih signala da štošta nije kako treba.
U ljeto prošle godine pojavile su se još dramatičnije vijesti i Beckenbauer se sasvim povukao iz javnosti, nije išao ni na okupljanje generacije s kojom je 1990. postao svjetski prvak. Nikad nije točno objavljeno od čega boluje, s obitelji je jako čuvao svoju privatnost. No zna se da je ranije dvaput operirao srce, oslijepio je na desno oko, a pisalo se i o Parkinsonovoj bolesti i demenciji.
Beckenbauer u Njemačkoj nije samo nogometni velikan, njegova generacija jedan je od simbola uzleta te zemlje nakon Drugog svjetskog rata. Simbolično, i on je rođen na prekretnici, samo nekoliko mjeseci nakon završetka rata, u sasvim razorenom Münchenu, u obitelji poštara Franza i njegove supruge Antonije. Živjeli su u radničkoj četvrti Giesing, a otac nije bio naročito oduševljen željom devetogodišnjeg sina da zaigra nogomet u kvartovskoj momčadi SC München 06. No ljubav prema lopti bila je jača. Svojedobno je pričao kako mu je u djetinjstvu najbolji suigrač bio zid kuće, u koji je satima udarao loptu.
Kao dječak navijao je za 1860 München
'Nisam mogao poželjeti bolje. Kad bih udario loptu kako treba, ona bi se vratila na najbolji način i nisam morao trčati', govorio je o svojim počecima.
Kao dječak navijao je za 1860 München, ali nikad nije zaigrao za njih iz bizarnog razloga, tako nepovezivog s njegovim imidžem džentlmena na terenu: u finalu turnira za igrače do 14 godina udario ga je igrač iz tada dominantnog 1860 Münchena i zarekao se da nikad neće zaigrati za njih. Izabrao je 'onaj drugi minhenski klub', tada drugoligaš. Zvao se Bayern. Klub koji će mu se 19. siječnja odužiti komemoracijom na Allianz Areni pred tisućama navijača.
'Franz Beckenbauer napisao je povijest njemačkog nogometa i ostavio trajan trag u njemu. Bio je moj kapetan u Bayernu, moj trener u reprezentaciji i predsjednik u Bayernu, i u svim tim ulogama bio je ne samo uspješan, nego i jedinstven', rekao je Karl-Heinz Rummenigge, još jedan nogometni velikan iz Münchena.
Uzor mladom Beckenbaueru - kao i većini njemačke djece toga vremena - bio je Fritz Walter, vođa njemačke reprezentacije koja je 1954. postala svjetski prvak. Možda je i zbog toga na samom početku karijere počeo kao napadač, pa se onda tijekom godina 'selio' prema svojoj polovici terena. No na stil igre i smišljanje nove uloge za libera potaknuo ga je tadašnji Inter, koji je gledao na televiziji, a bio je impresioniran napadačkim izletima lijevog beka Giacinta Facchettija. Zaključio je da bi i braniči mogli napadati, pa se tako počeo ponašati na terenu. Pomogao mu je možda i onaj zid u rodnom kvartu jer je nedostatak talenta nadoknadio radom i beskrajnim ponavljanjima te izgradio fantastičnu tehniku, sigurnost koja je iz daljine izgledala kao nešto beskrajno lako.
Kad bi krenuo prema naprijed kroz sredinu, na suprotnoj strani jednostavno nije bilo nikoga tko bi ga čuvao, što mu je otvaralo put prema protivničkom šesnaestercu. Zato i jest na Svjetskom prvenstvu 1966. postigao čak četiri gola i bio proglašen najboljim mladim igračem. Takva igra bila je temelj onoga što će kasnije dobiti ime totalni nogomet i što će do savršenstva dovesti Rinus Michels u Ajaxu.
Beckenbauer i Bayern, koji su zajedno ušli u Bundesligu, rasli su zajedno. Osvojen je nacionalni kup, potom i Kup pobjednika kupova, a Beckenbauer je postao kapetan sa samo 23 godine i poveo momčad do prve titule prvaka. Stigao je i nadimak Kaiser te ga je obilježio za cijeli život. U to je vrijeme počeo igrati poziciju koju nitko drugi nije igrao na taj način, čistača ili libera, koji je nerijetko jurišao i u napad. Čudesna je bila ta momčad - njemačkim prvenstvom harali su na isti način na koji to i danas rade, ali su pobjeđivali i u Europi, a kao osvajači tri Kupa prvaka zaredom dobili su pehar u trajno vlasništvo, kako je tada bio običaj.
A onda je došao preokret koji je u to vrijeme bio senzacija. S 32 godine, kad je još mogao igrati u jakoj europskoj konkurenciji, 'car' je za tada velik novac prešao Atlantik i otišao u Peleov Cosmos (kralj i car su zajedno igrali samo prvu sezonu). Neki kažu da je to napravio da bi izbjegao porezne probleme u domovini, no znao je reći da su mu to bili najsretniji trenuci u karijeri.
S New York Cosmosom na Poljudu
Beckenbauer je u Europi mogao igrati i duže, ali je s 32 godine prešao Atlantik i zaigrao za New York Cosmos u onom prvom pokušaju uvoza profesionalnog nogometa u SAD. Sjećamo se svi tog stvaranja super momčadi nalik današnjim saudijskim egzibicijama, a u Cosmosu su uz Beckenbauera igrali Pele, Chinaglia, Carlos Alberto, pa nekadašnji igrač Crvene zvezde Vladislav Bogičević i mnogi drugi relativno isluženi europski i južnoamerički asovi, kasnije među njima i Ivan Buljan.
Za razdoblje Beckenbauerovog angažmana u Cosmosu vezano je i vjerojatno jedino njegovo gostovanje u Hrvatskoj, u Splitu 1980. Istina, igrao je na Europskom prvenstvu 1976. koje je organizirala Jugoslavija, ali Njemačka nije zaigrala na Maksimiru kao jednom od dvaju stadiona na kojima se igralo, uz beogradsku Marakanu.
Zato je četiri godine kasnije, 1. listopada 1980., Cosmos odigrao prijateljsku utakmicu s Hajdukom na tada novom stadionu Poljud. Bilo je to nekoliko mjeseci nakon bolnog ispadanja Hajduka od Hamburgera u Kupu prvaka, a za Bile su još uvijek među ostalima igrala braća Vujović, Boro Primorac... Američki klub pobijedio je 1-0 golom Chinaglie u 38. minuti, a tadašnja Slobodna Dalmacija pisala je da je Hajduk imao značajnu terensku premoć, ali sasvim jalove napade.
Zato je Beckenbauer prije utakmice dobio vrijedan suvenir. Kako je izvijestila Slobodna Dalmacija, radnica tvornice Jugoplastika Katja Vučina predala mu je srebrnu verziju Hajdukove maskote Bili (proizvodila se u davno preminuloj splitskoj tvornici), kakvu su inače tih godina dobivali najbolji igrači Hajduka u prethodnoj sezoni.
Beckenbauer je rekao da mu je prijalo to što ga u New Yorku ne prepoznaje onoliko ljudi koliko u Njemačkoj, jer nije mogao izaći na večeru bez opsjedanja obožavatelja. U Velikoj Jabuci pak razvio je ljubav prema operi, ali i često partijao u slavnom Studiju 54. No znalo je biti i drukčijih situacija. New York Times je prije nekoliko dana prepričao zgodu s večere na koju je Kaiser otišao s Ahmetom Ertegunom, glazbenim mogulom i gazdom Cosmosa. U jednom trenutku njemački nogometaš ugledao je za stolom Woodyja Allena i zamolio Erteguna da ih upozna. Dok su prilazili njegovom stolu, redatelj ih je spazio i skočio na noge uz riječi: 'Bože, pa to je Franz Beckenbauer.'
Tadašnja North American Soccer League (NASL) u međuvremenu se ugasila, naslijedio ju je MLS, ali Cosmos je bio senzacija gdje god bi se pojavili njegovi sjajni igrači – makar ne u cvijetu mladosti – bili su neka vrsta nogometnih Harlem Globetrottersa. Ne naročito jaku američku ligu osvojili su s Beckenbauerom tri puta, pa se vratio u Njemačku, na dvogodišnju gažu u Hamburger, s kojim je osvojio još jednu Bundesligu, da bi se od nogometa ipak oprostio u Cosmosu 1983.
I u reprezentaciji je debitirao kao mlad, sa samo 20 godina, a onda je i tu postigao skoro sve što je mogao. Istina, Njemačka je izgubila ono nesretno svjetsko finale protiv Engleske 1966., a jedan od detalja koji će se pamtiti (osim onog vječno kontroverznog engleskog gola za 3-2) je i dvoboj Beckenbauera i Bobbyja Charltona. Legenda Manchester Uniteda jednom je ispričao da mu je 21-godišnji Franz prije finala poslao poruku: 'I ne pokušavaj. Sučeljavanje sa mnom ti je gubitak vremena.'
Četiri godine kasnije u Meksiku došli su do trećeg mjesta, no tko zna kako bi završilo da u polufinalu s Italijom, koje ponekad zovu 'utakmica stoljeća', Beckenbauer nije iščašio rame i onda igrao do kraja s rukom u povezu, jer su Nijemci već bili iskoristili dvije izmjene.
Ali kad je došlo vrijeme da organiziraju prvenstvo 1974., pokazali su pravu silu, osvojivši drugi naslov točno 20 godina nakon što su to napravili Fritz Walter i njegova družina. Dvije godine ranije najavili su uspjeh osvajanjem Europskog prvenstva, s Beckenbauerom kao kapetanom, ali na velikoj predstavi u Njemačkoj doista su blistali. Posebno je to bilo vidljivo u finalu, kad su Beckenbauer i društvo iz njemačke obrane skoro sasvim isključili Cruyffa i nizozemski totalni nogomet razbio se o njemački bedem.
No bio je to na neki način i početak Beckenbauerovog odlaska iz nogometa, bar igračkog. Ne baš slučajno, Nijemci su sljedeću svjetsku titulu osvojili tek 1990., s Kaiserom kao izbornikom. U finalu su pobijedili Argentinu, osvetivši se za poraz u finalu četiri godine ranije, također s njim na klupi.
Financijske mrlje
Koliko god je na terenu imponirao, i kao igrač i kao trener, Beckenbauer je izvan njega često izazivao dizanje obrva. Počelo je s privatnim, preciznije ljubavnim životom, a još kao osamnaestogodišnjak bio je izbačen iz mlade reprezentacije kad se otkrilo da je neka djevojka zatrudnjela s njim, a njemu nije padalo na pamet ni vjenčanje ni priznanje djeteta. I kasnije je imao buran ljubavni život, tri puta se ženio i imao petero djece. Nažalost, jedan sin mu je umro od tumora.
Mnogo važnije je to da je u drugom dijelu nogometne karijere kao dužnosnik imao nekoliko financijskih tamnih mrlji, od kojih neke nikad nisu sasvim razjašnjene. Recimo, FIFA-in Etički odbor mu je 2014. na 90 dana zabranio svaku aktivnost vezanu uz nogomet jer je odbio suradnju u istrazi o korupciji oko dodjele domaćinstava svjetskih prvenstava 2018. u Rusiji i 2022. u Katru. Zabrana je ukinuta kad je najavio da će ipak svjedočiti, ali je u veljači 2016. bio kažnjen sa 7000 švicarskih franaka jer na kraju ipak nije zadovoljavajuće surađivao u istrazi.
Isto tijelo svjetske nogometne organizacije u ožujku 2016. otvorilo je istragu protiv Beckenbauera zbog nepravilnosti uočenih oko dodjele domaćinstva Svjetskog prvenstva 2006. Njemačkoj. Tijekom istrage odmotalo se još poneko klupko, poput isplate najmanje 1,7 milijuna eura iz južnoafričkog nogometnog saveza kao 'konzultantske naknade' za pomoć u dodjeli domaćinstva Svjetskog prvenstva 2010. Južnoj Africi. Ima još: Beckenbauer je tvrdio da volontira bez naknade u organizacijskom odboru prvenstva 2006., a onda je izronila uplata na njegov račun od 5,5 milijuna eura, kao rezultat zarade njemačkog saveza od sponzorskog ugovora s kladionicom Oddset. Na taj novac Kaiser nikad nije u Njemačkoj platio porez, a branio se da je to napravio u Austriji, u koju se preselio 1982. zbog – pogađate – nižih poreza, i tamo dočekao smrt u društvu treće supruge. No istraga o prvenstvu 2006. formalno je zatvorena 2021. zbog zastare, a FIFA u pet godina nije našla dovoljno čvrste dokaze protiv njega.
No to nije bio kraj Beckenbauerovih financijskih nestašluka. U jednom od curenja financijskih dokumenata 2019. objavljena je korespondencija u kojoj je zastupnik u ruskom parlamentu Sergej Kapkov imenovao Beckenbauera i njegovog savjetnika Fedora Radmanna kao primatelje tri milijuna eura u zamjenu za Kaiserov glas za Rusiju kao domaćina prvenstva 2018. Po istom izvoru, kad je domaćinstvo dodijeljeno toj zemlji, obojica su primila dodatnih milijun i pol eura.
Volio se Beckenbauer igrati i s porezima. Tako je još 1976. morao platiti 1,6 milijuna tadašnjih maraka zaostalih poreznih obveza jer je nekoliko godina izbjegavao oporezivanje shemom koja se kasnije pokazala nezakonitom. Tom uplatom izbjegao je kaznu. No to mu nije pošlo za rukom u Švicarskoj, gdje je također zanemarivao porezne obveze dok je formalno živio u toj zemlji od 1977. do 1980., dakle dok je igrao za Cosmos.
Do kraja trenerske karijere stigao je još biti strateg francuskog Marseillea, ali samo polovicu sezone, pa onda svog Bayerna, s kojim je uzeo prvenstvo 1994. i Kup UEFA 1996. Istodobno je postao predsjednik minhenskog kluba, a po mnogima su silni uspjesi koji su uslijedili posljedica njegovog upravljanja. U petnaest godina, od 1994. do 2009., na toj funkciji svjedočio je osvajanju osam titula prvaka, šest nacionalnih kupova, po jednom su osvojili Ligu prvaka, Kup UEFA i Interkontinentalni kup. Da se klupski trofeji broje onako kako to rade u NBA ligi, s počastima klupskim dužnostima kao da su dio momčadi, malo bi ih se u nogometnoj povijesti moglo mjeriti s Beckenbauerom. 'Svijet je iznenada postao tamniji, tiši i siromašniji. Bayern nikad bez njega ne bi postao klub kakav je danas', napisali su iz kluba kojem je u karijeri dao najviše.
Kako je nastao Kaiser
Beckenbauerov nadimak Kaiser obično se povezuje s načinom na koji je vladao terenom, no postoje različite anegdote kako je i kad nastao. On sam tvrdio je da su ga tako nazvali kad se 1971. u Beču nakon jedne prijateljske utakmice slikao uz bistu austrijskog cara Franje I. Drugi izvori kažu da je Kaiser Franz rođen u finalu njemačkog kupa 1969., u utakmici protiv Schalkea. Beckenbauer je faulirao protivničkog igrača Reinharda Libudu, kojeg su zvali 'kralj Westfalena'. Kapetan Bayerna došao je s loptom pred tribinu s navijačima Schalkea i 40 sekundi žonglirao loptom. Kako bi opisali tu provokaciju nakon prekršaja nad 'kraljem', reporteri su Beckenbauera nazvali 'carem'.
