Spektakularno je najavljen ATP turnir u Umagu koji će, u svojem jubilarnom 30. izdanju, gledateljima ponuditi meč kakav nisu mogli ni sanjati. Na zemljanoj podlozi u Umagu sučelit će se 16. srpnja Goran Ivanišević i Patrick Rafter, točno 18 godina nakon što je na Wimbledonu hrvatski tenisač došao do svog jedinog grand slama.

'Rafter dolazi jer me iznimno poštuje, bez obzira što sam ga pobijedio i što mi je uljepšao najbolji trenutak karijere. No Rafter je lijen, ne da mu se ići iz Australije i jako ga je teško natjerati da se makne od tamo. Bio je izbornik Australije, ali se makao od tenisa i od svega što uz to ide. Tamo je kupio neku farmu i uzgaja krave i tko zna što još radi. Ozbiljno, ne šalim se!', kazao je Ivanišević u druženju s novinarima, dodavši kako se već nekoliko puta čuo s Rafterom:

'Čuli smo se i nedavno mi je poslao poruku i rekao kako će se spremiti, u što ne sumnjam. Rekao mi je kako u Hrvatsku dolazi sa ženom, ali i bez djece. Eto, to će biti prilika da mu pokažem ljepote Hrvatske, a s obzirom da ostaje nekoliko dana, nadam se da ćemo stići do Dalmacije da malo vidi moj kraj. Nadam se da ćemo se dobro zabaviti. Iskreno, mislim da mu je drago što će doći posjetiti Hrvatsku i igrati na stadionu koji nosi moje ime.'

Mnoge je zanimalo je li nakon ekshibicije protiv Andrea Agassija mogao pronaći boljeg igrača za 2019. godinu od Raftera?

'Naravno da uvijek može bolje, ali iskreno, nakon Raftera možemo postaviti to pitanje i odgovor je – možda Sampras. Eto, za 30 godina Umaga nije moglo bolje. Da sam ja birao, uvijek bih izabrao Raftera.'

Jeste li imali prilike s Rafterom razgovarati o tom finalu i nekim detaljima?

'Naravno da jesam, ali svaki put biži od mene i mijenja temu. Eto, sad ćemo ga podsjetit' kada dođe u Umag.'

Što vam prvo padne na pamet kada se prisjetite tog finala Wimbledona iz 2001. godine?

'To je jedno od najposebnijih finala ikada! Igralo se u ponedjeljak i onakva atmosfera - jer su se karte prodavale običnim ljudima - nikada se više neće ponoviti jer je u međuvremenu postavljen krov. Uz sve to, u finalu su igrala dva prijatelja i hvala Bogu što sam ja osvojio. Tog dana nisam puno spavao, samo sam čekao da počne i završi taj meč jer iza mene je bilo toliko godina čekanja i toliko godina razočarenja. Nekako dočekaš zadnju priliku i u neponovljivoj atmosferi osvojiš taj trofej. Sve je tog dana bilo drukčije.'

Sigurno će vam puno toga prolaziti kroz glavu u Umagu kada se s druge strane pojavi Rafter.

'Eto, prošlo je 18 godina, nas dvojica smo stariji i sporiji, sve nas boli, ali bolju osobu od Raftera za ovu priliku nismo mogli dovesti. Pokazat ćemo mu koliko smo posebna zemlja koja voli sport i koliko se ljudi ovdje sjećaju tog finala.'

Koliko ste puta u ovih 18 godina pogledali taj finalni meč iz Wimbledona?

'Ne puno puta, možda nekih deset. Ali nikada nisam pogledao cijeli meč, volim preskakati neke detalje. Posebno mi se urezao taj zadnji gem i kada malo bolje pogledam, to sam dobio na ludilo. Stvarno ne znam što sam radio i kako sam dobio taj gem, na terenu sam, a vidi se da ne znam što radim. Radio sam neke pogreške kao neki luđak. Tada sam se prvi put našao u situaciji da serviram za pobjedu na Wimbledonu. Do tada sam navikao na onaj pjat (tanjur) ili tacnu što dobiva drugi. Ali taj dan shvatiš da više nisi drugi.'

Nakon slavlja uslijedio je doček u Splitu, o kojem se i danas govori.

'Taj doček je nešto posebno, dočeka te cijeli Split i ta slika ostaje za cijeli život. Eto, imam dojam da i nakon 18 godina svi pričaju o tom finalu i dočeku, svi znaju gdje su bili i što su radili. Sve u svemu, bilo je previše emocija i tada nisam bio svjestan svega. Tek kasnije, nakon nekoliko dana, kockice su se počele slagati. Iskreno, bilo je 800 puta boljih mečeva u finalima, ali onakvo finale se nikada neće ponoviti. To finale nije samo obilježilo moj život, nego i živote mnogih koji znaju gdje su bili i što su radili tog dana.'

Taj Wimbledon posvetili ste Draženu Petroviću, s kojim ste postali dobar prijatelj na Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni. Jeste li taj Wimbledon još ranije odlučili posvetiti Draženu ili je to došlo spontano?

'Za vrijeme turnira u sobi, pored kreveta, imao sam zalijepljen Draženov poster u dresu New Jersey Netsa, tako da moja posveta nije bila spontana. Ispunio sam obećanje koje sam dao one godine kada je Dražen, nažalost, poginuo. Te 1993. sam rekao da ću kad-tad probati osvojiti Wimbledon za njega. Baš te 1993. loše sam igrao, ali eto, stigla je ta 2001., kada sam slučajno u magazinu KOŠARKA, koji mi je netko donio, a koji inače ne čitam, iz sredine istrgnuo Draženov poster. Kao da je sve bilo određeno da se to dogodi i jednostavno sam znao da je Dražen negdje odozgo gledao to finale i bio je ponosan na mene.'

Kako ste proslavili tu povijesnu pobjedu, pamtite li neke detalje?

'Sjećam se da nisam spavao tu večer, zatim sljedeću večer i još jednu nakon toga! Bili smo vani i slavili smo te se sjećam da mi je netko ukrao jaketu i džemper. Tada mi je netko dao neku klupsku majicu i kada sam oko šest ujutro stigao u stan, ispred zgrade me čekalo nekoliko TV ekipa. U toj majici, sav nikakav, rekao sam im da me malo pričekaju da dođem sebi.'

Kakvi su izgledi najboljih hrvatskih tenisača da ponove vaš uspjeh na Wimbledonu?

'Eto, Čilić je bio jako blizu i sve je moguće. Uostalom, on je svake godine jedan od favorita, to je bio prošle godine, a bit će i ove. E sad, hoće li ga osvojiti, to ćemo vidjeti…'

Koga od tenisača, kada je karakter u pitanju, vidite kao svog nasljednika?

'Ima ih dosta, ali meni je to dan danas Nick Kyrgios. Riječ je o dragom liku koji je u neku ruku, onako, mračnjak. Stvarno ne znam što se događa u njegovoj glavi i bilo bi interesantno ući u nju i vidjeti što ima unutra. Dečko ima stvarno čudan karakter i tu moram naglasiti kako mi nisu jasni oni koji imaju nešto protiv razbijanja reketa. Pa to je jedina stvar koju kao tenisač možeš razbiti tijekom meča. Ionako ne smiješ ništa reći sucu, ne smiješ udariti nekog, ali uvijek možeš razbiti reket i uzeti novi. I nikome ništa.'

Kakvo je vaše mišljenje o novom formatu Davis Cupa? Tradicija duga 119 godina naglo je prekinuta.

'Nećemo odmah ubiti to natjecanje, koje još nije ni počelo. Moramo mu dati nekoliko godina da vidimo kako će igrači to prihvatiti. No da mi je netko prije nekoliko godina rekao da će doći jedan nogometaš - i to ne bilo kakav, nego onaj koji je sve osvojio - i promijeniti najstarije natjecanje u tenisu, rekao bih mu da je lud! Eto, to je moguće samo u tenisu i nadam se da Pique i njegova ekipa znaju što rade i nadam se da će svi tenisači to prihvatiti. No tenis nije nogomet, drukčija je to publika, ali dat ćemo im šansu pa da vidimo.'

Nedavno ste bili jako blizu uvrštenja u tenisku Kuću slavnih, ali ste na koncu završili na drugom mjestu. Kako ste to primili?

'U Kuću slavnih izabran je Jefgenij Kafeljnikov, koji je obilježio svjetski tenis; čovjek je dvostruki osvajač grand slama, olimpijski prvak i Davis Cup pobjednik. Hvala bogu, automatski sam nominiran i za ovu godinu. Očito ništa iz prve ne mogu, pa će valjda biti iz druge (smijeh). Znate, ima tamo i Kuća neslavnih koju grade pored pa možda u nju uđem… Ma sama nominacija je veliko priznanje i čast za mene.'

Kako ste zadovoljni napretkom Kanađanina crnogorskog podrijetla Miloša Raonića, kojem ste osobni trener?

'Nedavno je na Australian Openu Raonić odigrao jako dobar turnir, ali ipak je malo razočaranje to što je izgubio u četvrtfinalu. Odigrao je cijeli turnir jako zrelo i stavio se među konkurente za osvajanje grand slama. Njegova igra u Melbourneu bila je odlična, a to nije samo moje viđenje, nego i nekoliko stručnjaka. Eto, to je za mene plus, svojevrsno priznanje da sam uspio poboljšati njegovu igru. Vratio se na tenisku mapu favorita, a prošle godine u ovo vrijeme bio je 45. na svijetu s 10 kila viška. Sada je na 14. mjestu i igra možda najbolji tenis u karijeri.'

Autor ste izjave kako samo Balkanac može trenirati Balkanca. Možete li to pojasniti?

'Mi Balkanci smo posebni, treba razumjeti taj mentalni sklop, a puno ljudi to ne razumije. Vidjeli ste kako to ispadne kada Amerikanac trenira Balkanca, kada je Agassi radio s Đokovićem. Odmah sam znao sam da to neće dugo trajati iako je jasno kako je Agassi odličan trener i bio je vrhunski igrač. No zato sam mišljenja kako Balkanac može trenirati bilo koga! Za mene je i Raonić Balkanac jer je 11 godina živio u Crnoj Gori.'

Možete li se u budućnosti vidjeti kao trener u ženskom tenisu neke od vodećih tenisačica?

'Uf, to me stalno pitaju. Nedavno mi je Muguruzin trener rekao kako je sanjao da sam trener neke tenisačice. Slušam ga i gledam i mislim si da je poludio. Iskreno, to bi za mene stvarno bio izazov. U zadnje vrijeme puno gledam ženski tenis jer 90 posto turnira igraju s muškarcima. No za ono za što sam rekao u stilu 'nema šanse' na kraju se puno toga ipak dogodilo.'

No kada je muški tenis u pitanju, sve se i dalje vrti oko tri velikana - Đokovića, Nadala i Federera. Može li ih netko ugroziti?

'Za sada Đokovića nitko ne može ugroziti. No Federer će brzo otići, ako ne ove godine, onda vrlo vjerojatno sljedeće. Nadal će još neko vrijeme biti tu. Tu je blizu i Alexander Zverev, ali kod njega mi nešto fali, ne znam što. On može i mora bolje! Naravno, Čilić je uvijek tu kao jedan od konkurenata za grand slam titule. I Borna Ćorić je na dobrom putu, ali ova godina će mu biti teža jer sada je on jedan od igrača kojeg svi žele dobiti. Po mom mišljenju, budućnost tenisa je dobra, ali ova trojica velikana još diktiraju budućnost tenisa. Dok su tu, njih će se sve pitati.'

Hrvatska nogometna reprezentacija druga je na svijetu, a tenisači osvajači Davis Cupa, no usprkos tome nemamo nacionalni stadion. Nemamo još ni teniski centar.

'Krivu osobu pitate jer to su dvije različite stvari. Nacionalni stadion košta između 50 i 100 milijuna eura, a Nacionalni teniski centar maksimalno dva milijuna eura. To su ogromne razlike. No to što nemamo Nacionalni teniski centar je tragedija jer mi smo zemlja s dva osvojena Davis Cupa. Stadion naravno svi želimo, ali to je ipak malo veći zalogaj.'