Hajduk je dominirao, Hajduk je nadigran, Hajduk je mogao zabiti pet komada, ali i primiti isto toliko. Ako je titula otpisana nakon poraza na Maksimiru, ovo je bila čista edukacijska utakmica. Škola ili razred koju Bijeli prolaze po treći, četvrti put ove sezone. Nikako da polože, no nemojmo im zamjeriti, ima puno većih problema trenutno.

Prije svega mora se spomenuti publika, zbog koje Hajduk i je besmrtan, zbog koje će, budimo uvjereni, Europa ponovno svratiti do Poljuda sljedeće sezone, barem do kolovoza. Atmosfera na kojoj mogu zavidjeti bundesligaši, premierligaši, serijci A... ma svatko. Ne odnosi se to samo na broj gledatelja, radi se točno o ugođaju koji doživljavaju sva osjetila prilikom posjete Poljudu. Nema to ni moderna Allianz Arena, pa makar se stisne duplo više ljudi. Tko je bio zna. Zbog toga, Hajduk je i dalje najveći u Hrvatskoj, možda ne rezultatski, ali ako ćemo zamisliti ljestvicu koja broji poene sreće i uzbuđenja, Liga prvaka bi bila redoviti stanovnik Poljuda.

No u realnosti, dalek je put do najelitnijeg natjecanja. Prvo se mora proći spominjani razred u uvodu ovoga teksta. Hajduk je večeras pao na predmetu Istra, gradivo realizacija. Zeleno-žuti jesu tvrdi, organizirani, no daleko od momčadi viceprvaka proljeća MAXtv Prve lige 2011-12. Osim potencijalaca na bekovima Milića i Sušića i eventualno jegulja Križmana i Bačelića-Grgića, Istra je bila momčad zrela za poraz. Skladno tome, nabrijani Igor Pamić ih je zbio na svojih 30 metara i kao da je svoju agresivnost prenio na njih. Gledajući objektivno, pred 25.000 fanatika i još 11 njih ići se nadigravati je jednako porazu u hendikepu. Nije to bio ni bunker, samo prepuštena inicijativa Hajduku.

Dakle, loptica je bila prebačena domaćinima. Za razliku od nekih drugih vremena, svaki napad je krenuo od obrane, od centra igrališta. Za pohvalu je što su se Maloča i Milović trudili ne preskakati igru, već težište igre na protivnikovu polovicu prebaciti preko hitrih Caktaša i Oremuša. Nema zamjerke, uspijevalo je. No drugi, 'deblji' blok Istrinih igrača je nemali broj puta predstavljao problem, zbog kojeg se rodio velik broj kontri. Njih dvojica nemaju pregled igre ni pas kojim bi proslijedili loptu do Andrijaševića ili napadača, s toga su ostale tri opcije. Vratiti loptu nazad, ići u dribling ili je dati na bok. Prve dvije opcije otpadaju, Hajduk je opet igrao na krilima Stojanovića i Vršajevića, što je bio dvosjekli mač. Ofenziva bekova je veliki plus, no defenziva još veći minus, pogotovo kod Stojanovića. Svojom probojnošću su lagano dolazili u situaciju za centaršut ili povratnu loptu za Radoševiča ili Andrijaševića, što je bio temelj igre Hajduka. Eh, kad bi bilo sve tako jednostavno.

Ostaje dojam da je Krstičević izabrao krivu postavu. 4-2-3-1 na Poljudu treba biti stvar prošlosti. Svatko tko dođe igrati na Poljud, igrat će zatvoreno, gusto u sredini. Višak će se osjetiti u veznome redu, no veliki manjak u napadu. Taj višak je danas bio neprimjetni Milić, u ulozi statičnog defenzivnog veznog. Taj igrač manjka se mogao iskoristiti u obliku Antona Maglice u napadu. U drugom dijelu pokazao se kao veliki borac, koji bi u prvom djelu vrlo vjerojatno zatresao mrežu. Šteta što priliku dobiva na kapaljku. Šteta je još veća s obzirom da mu mjesto uzima Vuković, koji je dobar, no ne toliko da ima zacementirano mjesto u prvoj postavi. Dakle, preko krila i Andrijaševića Hajduk se ispromašivao. Shvatili smo poantu da Andrijašević nije klasični zadnji vezni, no nije ni desetka. Oprostimo mu promašene šanse, no na ovoj poziciji to nije to. Da je on vukao loptu iz drugog plana, snage Caktaša i Oremuša s boka bi se iskorištavale u smislu križanja, što je rješenje više. Ovako smo imali situacije u kojima se bez veze gubi lopta i stvara veliki prostor za kontru protivnika. Te kontre Radošević nije mogao zaustaviti sam, Milić je ozbiljnije morao preuzeti ulogu osigurača kad već nije pokušavao prema naprijed. Plus Istre je odlično uigrana transformacija iz obrane u napad. S obzirom na kadar kojim raspolaže Pamić je to izvrsno odradio. Križam i Ottchian su izludili večeras Milovića i Maloču, što polako poljuljava njihovu reputaciju odlično uigranog stoperskog para. Do gola, Blažević je bio fantastičan, na reprezentativnoj razini, pa mu se taj pogodak može oprostiti. Da je u prvom dijelu efikasnost bila na razini, na semaforu bi stajalo 4:2 za 'bile'.

Drugi dio počinje identično kao prvi. Hajduk stišće, Hajduk je bolji. Sve do bakljade, koja je dala predah gostima. Izgleda da folklor košta i novaca i rezultata, no ni vjetar nije bio od pomoći. No ne može dim biti izgovor za poraz. Pravi razlog pada je taj što je Pamić zatvorio bok, a kroz sredinu nije išlo. Kada na to dodamo onaj klasični pad u nastavku, bolje nije ni moglo završiti. Počelo se preskakati igru, sve lakše gubiti lopte, a panika je sve više dolazila na vidjelo otkad su primili gol. To su bile glavne karakteristike drugog poluvremena, uz ohrabrenu ofenzivniju Istru. Potvrda kako se radi o edukacijskom porazu, koji se ne treba zamjeriti mladim igračima koji dugo nisu vidjeli plaću. Na Miši je da izvuče pouke iz poraza, da ispremiješa sastav i da konačno vidimo koliko su lica s klupe konkurenta prvom sastavu. Tek sada vremena ima na pretek.

Jedina prava šteta je pad atmosfere, mogla je to biti fešta Hajduka od četiri utakmice od 40 dana. Ona to i dalje jest, no u dosta manjoj količini.