Regionalne lige već su oformljene u gotovo svim drugim momčadskim sportovima (košarka, hokej na ledu, rukomet, ragbi, vaterpolo...), jer je tako nalagala i ekonomska i sportska logika. Ali nogomet je iz mnogih razloga drugačiji, a i UEFA-u prati glas jedne od najkonzervativnijih organizacija u Europi. Međutim, klima se mijenja.

Na isti dan, 26. prosinca, u medijima su se pojavile dvije vrlo zanimljive vijesti. Prva – ustanovljen je Organizacijski odbor takozvane CIS lige za klubove s područja bivšeg Sovjetskog saveza (o toj inicijativi već smo pisali ovdje); druga – Roland Duchatelet, predsjednik Standarda iz Liegea, izjavio je da će 'belgijski nogomet umrijeti ako se ne uspostavi Beneliga' s klubovima iz susjedne Nizozemske. U tom bi natjecanju sudjelovalo 12 nizozemskih i 8 belgijskih klubova, a Anderlecht, Club Brugge, Ajax i PSV već su dali svoj pristanak, otkrio je Duchatelet.

Postoji vrlo konkretna osnova za tvrdnju da se stav UEFA-e prema regionalnim ligama mijenja. U rujnu je krovna europska nogometna udruga dala zeleno svjetlo belgijsko-nizozemskoj BeNe ligi u ženskom nogometu, koja kreće od iduće sezone. Radi se o apsolutnom presedanu, jer to je prvi put ikada da je UEFA dopustila udruživanje u nadnacionalno natjecanje dvjema ligama pod njenom ingerencijom i pristala na to da se kvalifikacija u Ligu prvaka određuje prema plasmanu u tom prvenstvu.

UEFA-in predsjednik Michel Platini tom je prilikom izjavio da se radi o svojevrsnom pokusu o čijem uspjehu ovisi stav njegove organizacije prema regionalnim ligama. 'Moramo odlučiti hoćemo li dopustiti spajanje nacionalnih liga', rekao je Platini. 'Trenutačno takvo nešto načelno ne dopuštamo, ali moguće je da u budućnosti hoćemo. Puno je stvari koje se moraju uzeti u obzir, a jedna od njih je činjenica da su nacionalne lige u mnogim zemljama u krizi i strijepe za svoju budućnost.'

Paradoks europskog klupskog nogometa je u činjenici da je tržište igrača liberalizirano i internacionalizirano 'Bosmanovim pravilom', a u isto je vrijeme 'product market' (tržište na kojem klubovi nude svoj proizvod) ostalo najvećim dijelom vezano uz nacionalne lige. Ono što je naizgled tek ekonomski fenomen ima duboke posljedice na sportsku, odnosno natjecateljsku dimenziju, jer takav razvoj događaja uvelike je promijenio nogometnu kartu Europe i onemogućio mnogim velikanima da se ravnopravno natječu – samo zato što dolaze iz manjih zemalja s ligama za koje ne postoji tako veliki globalni medijski interes.

Porto, Benfica, Celtic, Ajax, PSV, Feyenoord, Steaua, Crvena Zvezda – da spomenemo samo bivše europske prvake – ne mogu realistično očekivati da će ikada više ozbiljno konkurirati za osvajanje Lige prvaka ako se nešto drastično ne promijeni. A ti klubovi po tradiciji, brendu i navijačkoj bazi u pravilu ne zaostaju za nekim drugima iz većih zemalja i jačih liga – primjerice, za aktualnim europskim prvakom Chelseajem. Ti klubovi osuđeni su na to da igračima servisiraju bogatije i služe im kao dobri sparing-partneri u onih nekoliko godišnjih ogleda u koliko ih eventualno mogu sresti. Njihova budućnost i samo funkcioniranje vezano je ponajviše uz sposobnost da što skuplje prodaju svoju kožu i najveće zvijezde.

Takav poredak je nepravedan i dugoročno neodrživ.

Danas u Europi postoji pet doista velikih i bogatih nacionalnih liga: engleska, španjolska, njemačka, talijanska i francuska. Iako i među njima i unutar njih ima strahovito velikih razlika, novac koji se ondje vrti neusporedivo je veći nego igdje drugdje. Nogomet proživljava istinsku globalizaciju i prihodi najjačih liga (prije svega od televizije) zadnjih su godina enormno porasli višestruko povećanim priljevom iz Azije, Amerike...

U posljednjih desetak i više godina mnogi klubovi iz zemalja u susjedstvu 'velikih' ispipavali su teren za priključenje njihovim ligama. Najjači portugalski klubovi spominjali su s mogućnost prelaska u španjolsku La Ligu; škotski Old Firm neprestano i otvoreno izražava konkretnu žudnju za engleskim Premiershipom; čelnici austrijskog Salzburga i švicarskog Basela u više su navrata govorili o ambicijama za sudjelovanjem u njemačkoj Bundesligi... Svi su, bez iznimke, u startu bili odbijeni. Nisu dobili ni načelni pristanak, onaj koji bi došao uz ogradu da bi UEFA to prvo trebala regulirati. Njihovo upucavanje nije rezultiralo ni uzvratnim koketnim pogledom – 'ne' znači ne, to je ono što su naučili.

Inače, po nedavnim istraživanjima samo dva španjolska kluba, znamo koja, imaju više navijača od Benfice. Celtic bi po brojnosti svoje navijačke baze u engleskoj Premier ligi bio jedino iza Manchester Uniteda. Navijači su, realno gledajući, najveći kapital koji neki klub može imati i sasvim je logično zaključiti da bi sudjelovanje takvih klubova dodatno povećalo interes i profit za svaku ligu u cjelini. Međutim, domaći klubovi u ligama 'Petice' su protiv toga, jer 'autsajdere' doživljavaju kao prijetnju i nekoga s kime bi morali dijeliti ne samo prihode od televizije, nego i borbu za pozicije u ligi.

Kad je tako, najvećim klubovima iz manjih zemalja preostaje samo jedna opcija žele li ponovo postati zaista konkurentni na europskoj razini – udruživanje u nadnacionalne, regionalne lige. Prije svega iz ekonomskih razloga, koji za sobom povlače i sportske – premda bi se nekima od njih lako moglo dogoditi da tim prelaskom od 'prvog u selu' postanu 'zadnji u gradu', jača je liga jedino što im može omogućiti da povećaju proračun (pogotovo otkako se počeo primjenjivati Financijski fair play), privuku bolje igrače i dulje ih zadrže kod sebe. Jača liga znači veće tržište, veću kompetitivnost i veći interes, stoga i više novca te posljedično i kvalitetniju momčad.

Klubovi su davnih dana shvatili kako će liberalizacija tržišta igrača i medijska globalizacija za sobom ostaviti žrtve. No inicijative kao što su bile Atlantska liga (klubovi iz Nizozemske, Belgije, Škotske, Portugala i Skandinavije), Keltska liga (Irska, S. Irska, Škotka, Wales), Srednjoeuropska ili Balkanska liga nisu mogle zaživjeti bez UEFA-ine podrške i pravog natjecateljskog motiva.

Zato je za vjerovati da će, barem u doglednoj budućnosti, sama UEFA odigrati ključnu ulogu u promjenama koje se spremaju. Platini kaže da bi se stav prema nadnacionalnim ligama mogao uskoro promijeniti; Škot David Taylor, UEFA-in glavni tajnik, prije nekoliko je dana priznao da postoji sve veći pritisak, ali da još nije izgledno da će organizacija dati svoj blagoslov projektima koji idu u smjeru rušenja nacionalnih granica u klupskom nogometu. 'Još smo daleko od onoga što neki ljudi zovu 'Berlin Wall moment'', rekao je Taylor.

Jasno je da UEFA štiti interese nacionalnih saveza koji su njeni članovi, ali je isto tako i sve izvjesnije da prepoznaje probleme s kojima su suočeni veliki klubovi u manjim zemljama. Ona usto neprestano mora paziti na to da se ne zamjeri najjačima i najbogatijima, koji bi se mogli osiliti i ponovo pokrenuti pitanje stvaranja neke pan-europske Superlige izvan njenih okvira, o čemu je već bilo najozbiljnijeg govora. UEFA je svaki put dosad našla načina da im izađe u susret, u financijskom i u organizacijskom smislu.

Međutim, istovremeno je reformom kvalifikacija slabijima otvorila put do Lige prvaka. No pokazalo se, a Dinamov primjer je za to najeklatantniji, da su takvi klubovi među elitom samo paraziti koji se hrane mrvicama s trpeze bogatih – mrvicama bez kojih ne bi mogli opstati na današnjoj razini. UEFA shvaća da takvima ne može pomoći na ovakav način: u osnovi, riječ je o manifestaciji klasične izreke: 'Daj čovjeku ribu i nahranit ćeš ga tog dana; nauči ga da lovi ribu i bit će sit cijelog života'...

Za one koji znaju čitati između redaka, najlogičniji je zaključak da UEFA zapravo traži način da poveže klubove s velikom tradicijom, navijačkom bazom i komercijalnim potencijalom kako bi joj služili kao protuteža u odmjeravanju snaga s Barcelonama, Realima, Unitedima i Bayernima našeg kontinenta. Ako će biti regionalnih liga, a postaje sasvim izvjesno da se to mora dogoditi, UEFA ne želi biti njihov samo pasivni promatrač, nego i inicijator koji će, između ostaloga, željeti i svoj dio financijskog kolača.

Osim toga, i sam Platini neizravno je priznao da je projekt Europa lige doživio veliki neuspjeh, kad je predložio njegovo ukidanje i 'razvodnjavanje' Lige prvaka na 64 kluba – što je također dočekano s rijetko viđenim negodovanjem... Svima je jasno da je reforma prijeko potrebna, ali to ne mora značiti i ukidanje nekih nacionalnih prvenstava – većina navijača je protiv toga iz emotivnih, a UEFA iz sasvim pragmatičnih razloga. Komplicirano je, ali sigurno postoje načini da se u nekom obliku očuvaju i nacionalna prvenstva i istovremeno uvedu regionalne lige za najbolje u njima.

Po svemu viđenom izgleda savršeno moguće da će reforma sadržavati neki oblik regionalizacije, odnosno omogućavanja klubovima da igraju više natjecateljski i ekonomski relevantnih utakmica s rivalima iz susjednih zemalja i tako sportski i financijski ojačaju. Smještanje tih priča u dnevno-politički kontekst, što se na popularno nazvanim 'našim prostorima' stalno radi, zapravo je smiješno – jer ne radi se uopće o obnavljanju neke 'Jugosfere', nego o samom opstanku naših klubova u profesionalnom smislu... A pritom je zapravo skoro sasvim svejedno hoće li igrati sa Srbima ili Austrijancima, ili možda i jednima i drugima. Škotski The Herald nedavno je citirao neimenovanog UEFA-inog dužnosnika koji je rekao da je dugoročni cilj '5+5' – nastanak pet regionalnih liga koji bi po snazi bile donekle usporedive s pet najjačih nacionalnih...

Radi se o budućnosti našeg, ali i europskog nogometa u cjelini. Bili mi za ili protiv, vrlo je moguće da će UEFA uskoro odaslati poziv: 'Lige svih manjih zemalja, ujedinite se!'...