Negdje na području bivše države, na nekoj televiziji koja ima prava za prikazivanje Lige prvaka neki je komentator sinoć morao spomenuti Alfreda Hitchcocka i reći kako onakav triler 'čak niti on ne bi mogao režirati'. Bilo je to kao da ni scenarist sam nije siguran koje bi protagoniste ostavio na životu, a koje eliminirao. A kad je napokon odlučio, ipak se u posljednji čas predomislio.

Malaga – koju je ovakvu u najkraćem roku stvorio i podignuo arapski milijarder, a zatim je iznevjerio; momčad koja je u proteklih godinu dana prošla niz dogodovština i nedaća usporedivih samo s radnjama televizijskih sapunica; momčad u čiji je avion prije samo nekoliko dana grunuo grom, a njenom treneru umro otac, pa je u Dortmund stigao praktično izravno avionom sa sprovoda iz Čilea?

Ili Borussia – klub koji je spašen sa samog ruba bankrota i koji se uz radikalno novi plan razvoja s vizionarskim trenerom šokantno uspeo na sam vrh njemačkog nogometa; klub kojemu se pola Europe divi, a druga polovica od njega strepi? Momci koji srastaju zajedno i praćeni fanatičnim navijačima igraju izrazito progresivni nogomet, čiji su trademark postali potoci piva proliveni u ludim proslavama?

Jedino se suđenje nije uklopilo u tu sliku, oštetitilo je i jedne i druge, ali tako je i inače s bajkama – uvijek postoji barem neki element koji nije nimalo fer, ali često se i vrati i pomogne onome kojemu je isprva odmogao.

Borussia je nebrojeno puta pokazala koliko je opasna i gotovo nezaustavljiva jednom kad prijeđe u suparničku polovicu igrališta: munjevitim pasovima s malo dodira, stalnim kretanjem i izmjenom pozicija stiže do gola prije nego što suparnik uspije shvatiti što se događa. Stoga je i njena obrambena igra fokusirana na presing na loptu visoko u suparničkoj polovici, oduzimanje i udarac na gol nakon svega nekoliko poteza.

Malagin trener Manuel Pellegrini je to pokušao spriječiti u korijenu, otežavši dotok lopte Borussijinom ofenzivnom dijelu momčadi. Zaigrao je bez klasičnog napadača i postavio defenzivni blok pred obrambenu liniju domaćih: Joaquin, Duda i Isco tu su odigrali vrlo disciplinirano, pridodavao im se i najistureniji Julio Baptista, dok su se Camacho i Toulalan udvajali na najopasnijem razigravaču Gündoganu.

Međutim, Malaga nije igrala presing na loptu niti bi to znala raditi, jer naprosto nije momčad kojoj odgovara takav stil. Umjesto toga, dopustila je Borussijinim stoperima držanje posjeda, ali je inteligentno pokrivala prostor i tako 'začepila' predaju prema naprijed. Iako su gosti morali zabiti gol ako su željeli proći, nisu nikamo žurili: procjena je bila da je važnije što efikasnije spriječiti domaće da stižu u fazu napada nego ih sami napasti. Važnu je ulogu za taktiku sigurno imao i izostanak Hummelsa iz Borussijine momčadi – igrača koji često služi kao dodatni playmaker iz obrane.

Kad je Malaga uspješno 'prepolovila' Borussijinu formaciju i stisnula vlastite linije da onemogući iskorištavanje prostora među njima, domaći su pokušavali naći načina da nekako uspostave svoju igru brzih, kratkih pasova. Subotić i Santana međusobno su izmijenili bezbroj dodavanja (točnije – nevjerojatnih 146!), želeći 'navući' Malagine ofenzivce da pojure još malo prema naprijed i probaju im oduzeti loptu, što bi otvorilo nešto prostora iza njih za pas prema Benderu ili Gündoganu, ali ovi nisu na to nasjedali – pogotovo ne nakon što je Malaga postigla pogodak koji ju je vodio u polufinale...

Onda su Borussijini stoperi pokušavali dugim, većinom dijagonalnim loptama: njih dvojica pokušali su čak 34 dalekometna dodavanja (ogromnu većinu njih u prvom poluvremenu), što je također podatak koji ne srećemo baš tako često. I Gündogan, koji je bio prisiljen vraćati se po loptu vrlo duboko, pokušao je devet dugih dodavanja. Malo je tih lopti bilo osobito kvalitetno, ali i malo je bilo dovoljno da Borussia stvori prilike: iako je Malaga relativno uspješno držala obrambenu liniju izvan svog šesnaesterca, teško se nositi s brzinom i prodornošću igrača poput Reusa, Götzea i Lewandowskoga. U fazi napada Malaga je s Juliom Baptistom imala igrača koji može zadržati loptu pod pritiskom i otvoriti prostor za ulazak onih iz drugog plana.

Koliko je Pellegrini zaista majstorski postavio taktiku, toliko je i Klopp izvrsno reagirao da promjeni situaciju u kojoj se njegova momčad našla. Kad je pao prvi pogodak, Borussia je zaigrala riskantnije i dobrim dijelom preusmjerila dodavanja prema bokovima. Piszczek (koji je bio izvrstan) i Schmelzer (puno slabiji, pogotovo defenzivno) dobili su prominentniju ulogu, Bender pomaknut znatno unatrag, a Götze centralnije i ofenzivnije. Početnih 4-2-3-1 pretvorilo se u nešto što je puno više sličilo na 3-4-2-1 i Borussia je definitivno postala bolja momčad.

U neku ruku kolateralna žrtva takvog sustava postao je sinoć vrlo loši Blaszczykowski (kriminalno loših 44 posto dodavanja, nijedno precizno od šest nabacivanja...), koji naprosto nije imao prostora na desnoj strani veznog reda, a nije se baš ni izvlačio na stranu i pomagao sunarodnjaku Piszczeku. Klopp je sredinom drugog poluvremena krenuo u još veći rizik zamijenivši ga ofenzivnijim Schieberom, ali je uveo i Sahina umjesto Bendera, čime je Borussia preuzela jaču kontrolu u sredini, ali i postala znatno ranjivija iz kontri - što je jasno pokazao i drugi Malagin gol.

I onda, kad se činilo da je Pellegrinijeva mudrost i Malagin opsadni mentalitet ipak nadvladao Kloppa i njegov Dortmund, kad su novinari već imali spremne izvještaje o senzaciji na Westfalenstadionu i držali miša iznad ikone 'send', dogodio se preokret. Na 'ludilo', na juriš, na sreću, na znanje ili na strah – sad je manje važno. Dečki u žutom, koje je njihov šef jednom nazvao 'monstrumima mentaliteta' zbog ogromne ustrajnosti i mogućnosti zadržavanja koncentracije u svim prilikama, zabili su dvaput u sudačkoj nadoknadi – jednom iz očiglednog zaleđa, kao što je iz zaleđa pao i drugi Malagin pogodak. Oba su pala!

Da je prošla Malaga, trebalo bi joj skinuti kapu zbog svega prikazanog u dvije utakmice protiv ipak osjetno kvalitetnijeg suparnika. Treba joj i ovako odati priznanje, iako je potonula onda kad je bilo najvažnije i vjerojatno više nikad neće imati takvu priliku. No osoba večeri opet je ispao Jürgen Klopp. Raščupan, vrckav i smijući se od srca u intervjuu poslije utakmice, rekao je: 'Ne mogu opisati ono što je u meni... Mislim da to moram pokazati doktoru'.

U okršaju dvojice sjajnih trenera opet je pobijedio on, ikona hipstera i beskrajno simpatični lik koji za mnoge utjelovljuje sve ono što je toliko cool s njemačkim nogometom danas: Der Dude-Meister možda nije Hitchcockova razina, ali zna ponešto o režiranju trilera.