Kad su se kamere konačno pokrenule za početak ovog SP-a, iz studija HRT-a nas je dočekalo nešto teško shvatljivo. Za nešto što bi trebao biti praznik za oči i uši, nešto što bi trebala biti zabava i razbibriga, za najveći spektakl koji se ove godine događa u svijetu, HRT je odabrao studio dizajna koji više podsjeća na neke karmine blago sportske tematike. Oku ugodan nije ni ambijent u kojem dominira crna boja niti nedostatak ljudi, ljudske topline u studiju. Ako gledate Brazucu i malo se dublje zagledate u sliku a ugasite ton, samo ste jedno ukazanje Sauronovog oka daleko od toga da pomislite da gledate neku seansu u Mordoru.

Oku ugodno definitivno nije ni ukazanje Brune Kovačevića kojem bi netko trebao reći da sjedne normalno, a ne da se non-stop napinje prema kameri u frontalnom položaju izbačenih prsa, valjda da pokaže da za razliku od 97% sportskih novinara Bruno više drži do onog 'sportskih' nego 'novinara'. No, sve to bi bilo sporedno i probavljivo da se ima drugog sadržaja.

Generička pitanja na koja bi osnovnoškolac unaprijed znao kakav će biti odgovor su glavno jelo dana, Anton Samovojska enciklopedijski sipa podatke jedan za drugim, ali ne objašnjava relevantnost istih, dojam je da je tema emisije samo izbombardirati naciju statistikom do točke kada jednostavno svi prestanu slušati. Mislim, da li je nabrajanje brazilskih postava od 50-ih na ovamo zaista bitnije nego raspraviti o izostanku zadnjeg veznog iz naše formacije što je popraćeno s protokolarnim 'izbornik najbolje zna što radi i on odgovara za rezultat' komentarom?

Ipak, zvijezda studija je definitivno Robi Prosinečki kojem se mora priznati da barem malo izlazi iz okvira koje su već godinama utabali oni poput Zajeca, Jurčevića, Vlaovića i sličnih. Prosinečki se čak nije libio reći što misli o tome da su gledatelji izabrali Modrića, Rakitića i Pletikosu za najbolje pojedince utakmice naglasivši da ljudi biraju one igrače za koje najviše znaju, što je samo ljepši način za reći da ljudi nemaju pojma o nogometu i da im medijska slika diktira mišljenje (samo kao dodatak; na stručnim su nogometnim stranicama spomenuta trojica među najlošije ocijenjenim pojedincima).

Ono što valjda jedino nije trebalo biti zabavno u programu Brazuce je ispalo najsmješnije od svega, jer Prosinečki kao da je imao pokoju čašicu viška u sebi, barem nakon utakmice. Sjedio je kao da čeka zadnju rundu u krčmi, odgovori su bili spori i prilično nepovezani, ali se dalo iščitati da odgovara bez fige u džepu, što je samo dodatni dokaz da su inhibicije popustile. Ako je to jedini vrhunac koji nam Brazuca donosi, a čini se da je, onda je potrebno da se Prosinečkom osigura dovoljna količina 'stimulansa' za 'odigrati' ovo SP do kraja.