Justin Fashanu bio je prvi i dugo, dugo vremena jedini. Talentirani je engleski napadač još prije 24 godine javno priznao da je gay. No mnogi su to o njemu znali i ranije. Nakon što je 1981. prešao iz Norwicha u Nottingham Forest za milijun funti (tada rekordni iznos plaćen za nogometaša crne kože), proširile su se glasine da posjećuje gay barove i noćne klubove.

Legendarni menadžer Brian Clough, koji je Forest uveo u elitnu diviziju engleskog nogometa i odmah osvojio titulu, a onda dvaput zaredom i naslov europskog prvaka, u svojoj je autobiografiji opisao kako je Fashanua suočio s time. 'Kamo ideš ako želiš kupiti štrucu kruha?', pitao ga je Clough. 'U pekaru, valjda' glasio je odgovor. 'A kamo ideš ako želiš janjeći but?'. 'U mesnicu', odgovorio je nogometaš. 'A po što ideš u onaj prokleti pederski bar?'

Fashanuova karijera je poslije toga imala nekoliko manjih uspona i većih padova, a onda se 1990. 'outao' u medijima. Mnogi kolege-nogometaši javno su izrazili svoj bijes ili prijezir prema njemu te govorili da homoseksualcima nije mjesto u sportu, publika na stadionima vrijeđala ga je kad god bi nastupio, nijedan klub nije mu htio dati puni profesionalni ugovor, a brat John (također nogometaš koji je godinu ranije nastupio i za englesku reprezentaciju) javno ga se odrekao.

Nakon još niza peripetija i lutanja svijetom od nižih engleskih liga, preko Kanade, Škotske, Švedske do Novog Zelanda i SAD-a, Justina Fashanua je 1998. u Americi tinejdžer optužio za silovanje i nogometaš si je naposljetku oduzeo život, napisavši u oproštajnoj poruci da je nevin. 'Shvatio sam da su svi već pretpostavili kako sam kriv. Ne želim više nanositi štetu svojim prijateljima i obitelji', pisalo je.

Prije nekoliko dana, bivši njemački reprezentativac Thomas Hitzlsperger javno je otkio da je gay. Prije nego što je u rujnu objesio kopačke o klin, nastupao je za Aston Villu, Stuttgart, Lazio, West Ham, Wolfsburg i Everton, ali se posljednje tri godine stalno mučio s težim ozljedama. Nakupio je 52 nastupa za njemačku reprezentaciju, a bio je poznat i slavljen po beskompromisnom pristupu i snažnom udarcu: za igračke karijere zvali su ga 'Der Hammer'.

Da u intimnoj vezi preferira muškarce shvatio je, kaže, tek potkraj karijere. Kad je stigao njegov 'coming out', podrška je bila ogromna: na hrabrosti su mu čestitali mnogi kolege, njemački izbornik Joachim Löw, kancelarka Angela Merkel i bivši ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle (koji je također gay), kao i premijer Ujedinjenog Kraljevstva David Cameron te vođa opozicije Ed Miliband.

'Puno čujete tu riječ, hrabrost', rekao je Hitzlsperger u intervjuu za The Guardian. 'Lijepo je to čuti, ali to je i dio problema. Iskreno se nadam da će doći vrijeme kada nitko u ovakvim okolnostima neće spominjati hrabrost, zato što će biti potpuno normalno da sportaš priča o svojoj homoseksualnosti, jednako kao što drugi pričaju o svojim ženama i djevojkama.'

Robbie Rogers, engleski nogometaš koji igra u američkom MLS-u i koji se prije nekoliko mjeseci također izjasnio kao homoseksualac, rekao je sličnu stvar u svom komentaru Hitzlspergerova čina: 'Čudno je kad vam ljudi čestitaju na hrabrosti samo zato što ste rekli istinu. Ali kad sam čuo što je on napravio, prva mi je reakcija bila da mu i ja trebam čestitati zbog toga'.

U čemu se ogleda ta hrabrost i od čega strijepe gay nogometaši? Možda ne više toliko od toga kako će biti prihvaćeni u svlačionici, kaže Hitzlsperger. 'O tome se ne priča, spekulacije o nečijoj seksualnosti pojavljuju se samo kad ta osoba nije prisutna. A što se tiče negativnih konotacija i nekorektnih šala – i ja sam ponekad znao reći nešto tipa: 'vidi, kakvo pedersko dodavanje'...' Kad je shvatio i sam sebi priznao da je gay, kaže, nije to morao skrivati od svojih suigrača – nakon nekog vremena prestali su ga ispitivati zašto nema djevojku i još je prije dvije godine kao igrač Wolfsburga želio javno istupiti, ali mu je savjetovano da pričeka umirovljenje. Između ostalih, tada je svlačionicu dijelio i s Marijom Mandžukićem.

Musa Okwonga, nogometni kolumnist (BBC, ESPN, Independent...) koji se otvoreno izjašnjava kao biseksualac, daje druga dva razloga zašto se aktivni nogometaši groze 'izlaska iz ormara'. 'Neki igrači možda ne prihvaćaju vlastitu seksualnost. Odgojeni u duhu neznanja i predrasuda, sami sebi se gade zbog onoga što jesu, a jedino gore od toga da mrzite sami sebe je čuti potvrdu tog gađenja od navijača iz tjedna u tjedan. Postoje i materijalni razlozi. Današnji vrhunski nogometaši sjajno zarađuju, a svaka vrsta kontroverze mogla bi utjecati na njihov marketinški potencijal i šanse za zaradu od sponzorstava...'

Koji god razlozi bili, veliko je pitanje koliko ćemo nakon ovog priznanja čekati da se neki aktivni i poznati nogometaš izjasni kao gay. Nogomet, vjerojatno i više nego ijedan drugi globalno rašireni sport, i dalje ostaje utvrda mačizma, a homoseksualnost njegov možda i posljednji veliki tabu. 'Bilo mi je važno pokazati da je biti homoseksualac i istovremeno profesionalni nogometaš nešto posve normalno', kaže Hitzlsperger. 'Da je kontradikcija između igranja nogometa kao muške igre i homoseksualnosti jednostavno – glupost.'

Posljednjih dvadesetak godina dogodila se postupna promjena u stavovima i razini prihvaćanja seksualnih manjina. Taj je civilizacijski napredak zamjetan i u Hrvatskoj – pa hoćemo li onda uskoro i u svojoj zemlji doživjeti da se neki profesionalni nogometaš (ili općenito sportaš, aktivni ili umirovljeni) javno deklarira kao gay? I je li naše društvo trenutno bliže razini britanskog prije četvrt stoljeća kad se 'outao' Fashanu ili sadašnjeg, koje Thomasa Hitzlspergera doživljava kao 'heroja ulice'?

Ova nova fusnota u razvoju ljudskih prava donijela je i niz reminiscencija na glasoviti citat Vlatka Markovića, koji je rekao da gay nogometašima nema mjesta u reprezentaciji dok god je on predsjednik saveza te da 'na sreću, nogomet igraju samo zdravi ljudi.'

Naravno da među hrvatskim nogometašima (ili općenito sportašima) ima homoseksualaca – kao i u svakoj drugoj sferi života, ma koliko se šutjelo o tome, željeli ih vi vidjeti ili ne, bilo da vam to smeta ili vam je svejedno. Možda ih ima ili ih je bilo i u reprezentaciji. Ono što mi čekamo nije prvi nogometaš koji će se izjasniti kao gay, nego onaj tko će javno istupiti kao 'gay-friendly' – pogotovo nakon homofobne hipoteke koju nam je priskrbio bivši predsjednik saveza.

Unatoč svemu što je civilizaciji postalo jasno i prihvaćeno od Fashanua do danas, mi u Hrvatskoj još uvijek čekamo nekoga iz te tradicionalno mačističke sfere da javno kaže kako gayevi u hrvatskom nogometu naprosto postoje. Da nisu takvi zbog odgoja, poremećaja, iz obijesti ili bilo kojih drugih ognjištarsko-demagoških gluposti, nego da naprosto jestu. I da je to normalno.