Od 6. studenog 1986., Real Madrid je imao 24 različita trenera; Inter 19, Chelsea 15, Bayern, Juventus i Manchester City po 14, Milan 13, Barcelona 12, Liverpool 10, a Arsenal 7. Možda već pogađate zašto se spominje baš taj datum... Tog dana je za menadžera Manchester Uniteda postavljen 45-godišnji Škot koji je prethodno napravio prava čuda s malim Aberdeenom: osvojio tri nacionalna naslova, pet kupova, Kup pobjednika kupova i europski Superkup. Naravno, njegovo ime bilo je Alex Ferguson.

Sir Alex je jedan i jedinstven – niti se netko može uspoređivati s njegovim stažom i berbom trofeja na Old Traffordu, niti to ima previše smisla. No broj trenera koji su se izmijenili u deset ponajboljih europskih klubova ovdje je kako bismo ga usporedili s brojem onih koji su u istom razdoblju prodefilirali kroz Maksimir i Poljud: Dinamo je u tih nešto više od četvrt stoljeća imao 37 smjena trenera, a Hajduk čak 42. U oba su se slučaja neka imena i ponavljala.

Od nastanka HNL-a Dinamo je 33 puta mijenjao trenera, od čega 17 puta u posljednjih deset godina; Hajduk je od 1992. smjenjivao 35 puta, od čega 20 puta u posljednjem desetljeću. Sličnim brojkama raspolažu i na Kantridi (34, 19), dok je u Gradskom vrtu (28, 12) i Kranjčevićevoj (20, 11) ipak bilo za nijansu mirnije.

Samo su tri kluba uspjela pregurati cijelu prethodnu sezonu MAXtv Prve lige bez smjene trenera: Igor Pamić i Roy Ferenčina su od ožujka 2011. u Istri, odnosno Slavenu, dok Dalibor Zebić u Zadru ima za naše prilike gotovo nepojmljivo dug staž – ondje je već tri i pol godine. S druge strane, Rijeka je prošle sezone mijenjala čak četiri puta i pritom napravila puni krug: najprije je još prije početka lige otišao Elvis Scoria, njegov nasljednik Alen Horvat smijenjen je u listopadu, da bi Ivo Ištuk potrajao do ožujka, kad ga je zamijenio Dragan Skočić – no ni on nije dočekao kraj prvenstva, jer je nakon samo šest tjedana na klupi otpušten, a na njegovo mjesto ponovo je došao Scoria.

Klubovi MAXtv Prve lige zadnjih su se godina ustalili na prosjeku od otprilike 1,5 promjene trenera unutar natjecateljske sezone. 2011./12. je, primjerice, bilo četiri smjene po završetku prethodnog prvenstva (a prije početka novog), te još čak 20 tijekom natjecanja. Istovremeno, u engleskoj Premier ligi su tijekom iste sezone smjenjena samo 4 trenera, u Francuskoj njih 6, Njemačkoj 10, Španjolskoj 12, a u Italiji 19. Srbi i Bosanci imaju isti problem kao i mi, kod njih je otpuštanje trenera podjednako popularan hobi kao i u Hrvatskoj, pa za dodatnu usporedbu radije tri druge zemlje s ligama od 16 klubova (koliko je 2011./12. imala i Hrvatska), ne puno jačima ili slabijima od naše: Česi su tijekom sezone smijenili 8 trenera, Bugari isto toliko, a Mađari 13.

Sve nam to govori da imamo ozbiljan problem. Možda najapsurdnije zvuči podatak da je Ante Čačić već jedanaesti Dinamov trener u posljednjih sedam godina, otkako su modri konstantno prvaci, a i o njegovom skorom otpuštanju sve se glasnije priča – na stranu sad je li to realno zaslužio ili nije... Treneri su u Hrvatskoj posve jeftina, potrošna roba – oni su uvijek prvi na udaru čim momčadi ne krene po planu. S jedne strane je to možda i razumljivo, jer klupskim čelnicima puno je lakše stvoriti iluziju da se nešto mijenja i tražiti 'pozitivni šok', nego pokušati dokučiti srž problema. No to znači i da treneri u pravilu ne dobivaju uopće ni priliku da se razviju i naprave nešto s momčadi.

Zbog toga je danas u Hrvatskoj jako teško naći trenera za kojeg možete biti sigurni da je kvalitetan. Zbog toga danas nijedan hrvatski trener osim Slavena Bilića ne vodi neki ozbiljan, ambiciozan europski klub i zbog toga će se kod sljedeće promjene trenera u Dinamu opet spominjati ista, već sto puta prežvakana imena, ili pak stranci. Isto će vjerojatno biti i jednom kad se Igoru Štimcu bude tražio nasljednik na mjestu hrvatskog izbornika.

Osim toga, hrvatski treneri u pravilu niti ne ulažu u svoje obrazovanje. Ima li još koji osim Bilića i Gorana Vučevića da je barem skoknuo do nekog vrhunskog kluba i pogledao kako se ondje radi? Možda i ima, ali o takvim stvarima nemamo prilike čuti ili čitati, a po izjavama i načinu izražavanja (kao i po igri koju njihove momčadi prezentiraju) ne možete baš steći dojam da je previše onih koji žele dalje učiti i razvijati se. A trenerska struka gotovo iz dana u dan napreduje krupnim koracima i postaje sve više znanost, a sve manje zanat.

Davor Mladina je prije dvije godine kao trener Hrvatskog Dragovoljca, poslije jedne od rijetkih dobrih predstava svog kluba rekao da proučava trenersku literaturu iz inozemstva kako bi unaprijedio igru svoje momčadi. Zbog toga je u medijima i među kolegama bio ismijan. U redu, mora se priznati da jest bilo pomalo smiješno kad je izjavio: 'Konkretno, za ovu taktiku zaslužne su skripte iz Nizozemske', ali čovjek je barem shvatio ključnu stvar, koju mnogi naši treneri kao da ne shvaćaju. Onu da nisu 'bogomdani' i tako beskrajno talentirani da sve mogu smisliti 'iz glave'; da bi bilo šteta barem ne pogledati što se radi drugdje i biti u tijeku.

Još kad bi to shvatili i šefovi hrvatskih klubova.