'Kajakaštvo nudi i natjecanja, ali i rekreaciju, utrke u kojima niste žrtva rezultata, nego veslate za intelektualnu i tjelesnu relaksaciju. Kad sjednete u čamac, dođete na vodu, nađete se u prirodi... Doživite posvemašnje opuštanje. A vožnja rijekama koje nemaju pristup s obale, pruža vam idealnu prigodu da uživate u neviđenim prirodnim ljepotama. Poseban je izazov vožnja po poplavljenom Lonjskom polju u proljeće, kad vrludate između stabala, kad se nađete na dionici dugoj 30, a širokoj između deset i petnaest kilometara. Možete i zalutati', sa smiješkom će Božidar Pažur, koji je predsjednik Končara od 1994.

U klub je došao kad još nije bilo današnjeg lijepo uređenog kajakaškog doma na Jarunu.

'Klub je imao baraku. Tvrtka Končar počela je graditi zgradu za Univerzijadu, ali nakon osam godina ostao je samo skelet. No već u ljeto 1995. uselili smo u dovršenu zgradu, u nove prostorije, a dotrajalu smo baraku srušili', podsjeća Pažur.

U sport i klub došao je zahvaljujući tehnici.

'U tvrtki Končar doznao sam da postoji istoimeni klub koji se bavi i samogradnjom čamaca. Za to sam imao smisla. Dalibor Hlavaček, pedesetih već čuveni Končarov reprezentativac, počeo je graditi čamac, ali ga nije dovršio. Taj sam posao obavio ja i tako je počelo. Čamce smo gradili od najjeftinijeg drveta, od jelovih letvica. Sami smo cinčali i postolarske čavliće za učvršćivanje letvica. Upravo takve čamce, i to kanue, šezdesetih godina prodali smo producentima filmova o Winnetouu. Usput, Indijanci su svoje kanue, koji su imali povijenu špicu za vožnju po slapovima, gradili od brezove kore. Zarađenim novcem kupili smo alate za samogradnju kanua i kajaka, pa više nismo morali okolo moljakati pilare i ostale za ovu ili onu uslugu', dodaje Pažur.

Umjetna sintetička tkiva, staklo i plastika posve su promijenili način gradnje čamaca. No tradicija tečajeva za početnike, za gradnju i popravak čamaca u Končaru još traje.

'U suradnji sa Zajednicom tehničke kulture, na Jarunu organiziramo kampove za mlade. Pokazujemo im kako se grade i popravljaju čamci', objašnjava Pažur.

Končar se može podičiti i vrhunskim sportašima. Članovi tog kluba bili su bivši svjetski prvaci na divljim vodama Tomislav Crnković i Tomislav Hohnjec, a danas vrhunske rezultate postižu svjetski i europski prvaci u momčadskoj vožnji Igor Gojić i Tomislav Lepan. Svaki Končarov član u jednoj godini mora za klub odraditi i petnaestak sati korisnog rada.

Kakva je onda razlika između pedesetih godina prošlog stoljeća i početka drugog desetljeća 21.?

'Pedesetih smo imali malo čamaca, ali mnogo interesenata, mnogo se ljudi okupljalo u klubu. Danas je ljudi manje, a čamaca više', zaključuje neumorni Pažur.