Hrvatska je u dramatičnoj završnici prosula pobjedu protiv Italije u svojoj posljednjoj utakmici grupne faze na Europskom prvenstvu. Sada joj za osminu finala igra samo teorija. Kako smo došli od polufinala u Katru do rane eliminacije u Njemačkoj i što nam to govori o ovoj reprezentaciji?
Netko vam prilazi i kaže: 'Hrvatska protiv Italije nije imala sreće i nije zaslužila ispasti s Eura.'
Ali u kojem smislu nije imala sreće i zašto je zaslužila proći dalje? Koji to parametri odlučuju o tome tko zaslužuje, a tko ne? Kako kvantificirati dojam ostavljen na terenu? Rezultat je često varljiv, statistika izvan konteksta ne znači ništa, a ionako se može instrumentalizirati za oprečno suprotne interpretacije utakmice.
Pa ipak, promašiti dva penala i primiti dva gola u sudačkoj nadoknadi u tri utakmice iziskuje određenu dozu nesreće. I zaista, s obzirom na pokazano u drugim poluvremenima u sve tri utakmice, teško je oteti se dojmu da su Vatreni zaslužili više od dva boda, što bi ih gotovo sigurno gurnulo u nokaut fazu među četiri najbolje trećeplasirane momčadi.
vezane vijesti
Ali evo ponovno te riječi. Zaslužili. Nogomet je notorno nepredvidljiv sport; golovi odlučuju utakmice, ali čak i suvremena analitika ima problema s predviđanjem golova. Jedan od alata koji je u tom kontekstu koristan su očekivani golovi (xG). Riječ je efektivno o metrici koja zbraja sve udarce određene momčadi prema poziciji šuta i uspoređuje ih u odnosu na sve protekle udarce iz sličnih pozicija. Na temelju prethodnih ishoda, procjenjuje se šansa da taj udarac završi u mreži; što je šansa bolja, to je veća vrijednost 'očekivanog gola'. Drugim riječima, riječ je o pokušaju izdvajanja signala iz buke, o kvantifikaciji tog varljivog 'dojma' na terenu.
Hrvatska je prema Optinim podacima sinoć protiv Italije stvorila 1,49 očekivana gola, ali u to je uključen i promašeni penal Luke Modrića. Penali su najbolje moguće šanse u nogometu i generalno se procjenjuju na 0,7 xG. Međutim, oni nisu dobar pokazatelj dojma, tako da su Vatreni de facto iz igre stvorili 0,79 očekivana gola u odnosu na talijanskih 1,06. To je, čini mi se, prilično realna slika utakmice. Imajte na umu da su očekivani golovi metrika koja najbolje služi na duge staze (tijekom cijele sezone, recimo), ali ovdje nam mogu poslužiti kao pokazatelj da je utakmica prema šansama bila relativno izjednačena.
Vatreni u prvom poluvremenu nisu napravili skoro pa ništa, ali su imali dobar period igre prije i nakon gola; Italija je definitivno bila bolja u prvih 45 minuta, ali u drugom poluvremenu unatoč inicijativi nije imala šut unutar okvira sve do sudačke nadoknade i gola Mattije Zaccagnija. Kao i obično, presudile su nijanse.
Zbrojimo li xG iz sve tri utakmice Hrvatske u grupi, dobit ćemo 4,72 očekivana gola i 4,35 očekivana primljena gola. Dakle, prema stvorenim prilika, Hrvatska je trebala postići otprilike četiri i primiti isto toliko golova. U stvarnosti je zabila tri i primila šest, što znači da su kombinacija loše završnice, odlične realizacije suparnika i najobičnije sreće rezultirali većim brojem primljenih i manjim brojem zabijenih golova.
To je sve samo komplicirani način da se kaže kako su Vatreni u Njemačkoj igrali ispod svojih mogućnosti, ali i da zaista nisu imali sreće.
Bit će onih koji će reći da je Hrvatska na terenu napravila dovoljno za osminu finala, bit će i onih koji će smatrati da sreću zaslužujete sami. Ono što je sigurno - Hrvatska nije doživjela debakl, barem ne prema igri. Od dolaska Zlatka Dalića na klupu pišemo o tome kako Hrvatska ima pobjednički mentalitet, kako zna prelomiti sve one silne sitnice na svoju stranu u ključnim trenucima ključnih utakmica. U Katru je odigrala na svojoj razini jedino protiv Kanade i Maroka u utakmici za treće mjesto, u Rusiji je bila sjajna u grupnoj fazi, ali nije dobila niti jednu utakmicu nokaut faze u regularnom vremenu. Na posljednja dva Mundijala četiri puta je prolazila u nokaut fazi nakon penala i jednom nakon produžetka.
To je narav reprezentativnih turnira; ne pobjeđuju nužno najbolje momčadi već momčadi koje se najbolje snalaze u prelomnim trenucima. Dalić je stvorio kolektiv koji je iznimno motiviran, talentiran i koji je igrao sa slobodom i utakmice odlučivao jednako kroz čistu snagu volje koliko i taktičkom pripremom; taj pristup donio nam je finale i polufinale na dva Svjetska prvenstva, ali taj pristup nužno sa sobom donosi rizik ovakvog ishoda. Nekada će sve one sitnice koje su obično išle na hrvatsku stranu pasti na suparničku.
U tom smislu, čini mi se da moramo biti iskreni. Ako se nismo bunili kada je Bruno Petković odbijancem izjednačio protiv Brazila u produžecima, onda se nemamo pravo buniti sada, kada smo primili dva gola u sudačkoj nadoknadi. Ako nismo vidjeli problem u tome što smo u Katru prošli skupini isključivo zato što je Romelu Lukaku promašio dva prazna gola i odigrao jednu od najgorih utakmica što se tiče realizacije u povijesti velikih turnira, onda ga nemamo pravo ni vidjeti sada, kada su Unai Simon, Thomas Strakosha i Gigi Donnarumma briljirali protiv hrvatskih napadača.
Drugim riječima, ne gledajte na ovo kao na neuspjeh reprezentacije. U gotovo bilo kojem drugom raspletu, Hrvatska bi s ovom igrom izborila osminu finala. Je li moglo bolje? Uvijek može. Ovako tri loša prva poluvremena ne bi se smjela ponavljati, a postoje i brojne legitimne zamjerke za Dalićevu taktičku pripremu i vođenje utakmica u koje sada nema smisla ulaziti. Ali Hrvatska je igrala u vjerojatno najtežoj skupini na turniru i u konačnici bila par sekundi od osmine finala. To nije debakl. Tugujte, proklinjite nesreću, ali ne bojte se za budućnost hrvatskog nogometa. Ne odustajmo od ove reprezentacije.
Ali šira slika je prilično jasna - igrali smo se s vatrom i sada smo se opekli. To ne znači da je Dalićev pristup bio pogrešan, baš suprotno - on se pokazao kao gotovo pa savršen za ovu skupinu igrača na velikim natjecanjima. To samo pokazuje da je on uvijek, prema samoj svojoj naravi, sadržavao rizik. Sada treba biti pošten i prihvatiti posljedice...
Ovako izgleda ljestvica trećeplasiranih na Euru
