Dubrovčanin Toni Popadić upisao se u povijest hrvatskog vaterpola kad je obranio ključni peterac Rusima i ključnoj kvalifikacijskoj utakmici u borbi za odlazaka na Olimpijske igre u Tokio. O tom obranjenom petercu, u raspucavanju s Rusima u petoj seriji, danima se govorilo u Dubrovniku. No, iako ga izbornik Ivica Tucak nije vodio u Tokio uz obrazloženje da u ta četiri mjeseca pao u formi i odlučio se za Ivana Marcelića, tada je svima postalo jasno da su Barakude dobile još jednog golmana top klase. Golmana pred kojim je sjajna budućnost i koji je istinski nasljednik Marka Bijača, najboljeg golmana na svijetu.

Dojmovi s netom završenog Eura, kojem su domaćini bili Dubrovnik i Zagreb, još se praktički nisu ni slegli, a pred vaterpolistima su novi izazovi. Od 5. do 17. veljače u Dohi se održava svjetsko prvenstvo, a s kojeg se može i na toliko željene olimpijske igre u Parizu.

I dok igrače pod vodstvom Ivice Tucka čekaju 'teške borbe' na i pod vodom, jedan od njegovih igrača sada vodi druge bitke. S vremenom i oporavkom.

'Nažalost, tako je kako je. Uvijek ima i gorih stvari. Nadam se da oporavak neće biti predug, a ekipi želim sve najbolje. I očekujem da ćemo uspjeti, prvenstveno, ostvariti taj plasman na Olimpijske igre, što je za nas primarni cilj. A kasnije uzeti i neku medalju', rekao je na početku razgovora za tportal 205 centimetara visoki Toni Popadić (ima raspon ruku čak 215 cm!), kojeg smo 'ulovili' u Zagrebu između dva terapijska tretmana.

Naravno, tu je visinu stekao godinama, ali prije ulaska u bazene s 11 godina, Popadić je trenirao košarku. I to s ni manje, ni više nego s Mariom Hezonjom. No, što ljubav prema vaterpolu, što manji problemi s koljenima, ostavili su Popadića u vodama i Jugu osigurali još jednog 'kapetana-golmana'.

'Ovaj Euro nam je pokazao malo realnu sliku i našu stvarnu snagu, koju kao ekipa posjedujemo. I mislim da sve ekipe sada gaje neki veći respekt prema nama. Pogotovo sada, dok sam bio u bolnici, pa sam imao vremena i čitao neke izjave Španjolaca. Sami su i oni svjesni da je hrvatska bila bolja momčad u bazenu ali trenutak inspiracije i genijalnosti jednog igrača odlučio je utakmicu. U sportskoj karijeri jedan od težih poraza koje sam doživio na kraju i zbog te publike koja je bila fenomenalna na cijim smo krilima letili po bazenu i stigli na prag jos jednog bajkovitog turnira za hrvatsku nakon eura u splitu nazalost nije se dogodilo i koliko god bilo tesko moramo prihvatit cinjenicu da smo i sa porazom bili odlicni i da samo ovako trebamo nastaviti.'.

O padu protiv Španjolaca u finalu

U zadnju četvrtinu ušli ste s prednošću 10:8. Ali u tom periodu niste zabili niti gola, a Španjolci su ih postigli tri.

'Ne volim i neću govoriti da su nam krivi suci. Krivi smo samo mi. Ali jedna sudačka odluka, koja nije OK, nagradila je Španjolce s igračem više. Pozvali su time-out, nekih 3,5 minute do kraja. Postigli su gol za 9:10. Nakon toga smo imali dva vezana napada u kojima su nam sudili prekršaje u napadu, odnosno dali posjed Španjolskoj. Došli su do izjednačenja, mi smo ušli u loš ritam. I onda je stigao gol, nešto što se rijetko viđa na treningu a ne u finalu u zadnjoj minuti. Stvarno svaka čast na potezu. To nas je dotuklo u zadnjem napadu, nismo uspijeli nista iskreirati i to bi bilo to…Šteta, baš šteta'.

Malo iznenađuje ova sumnja u hrvatsku reprezentaciju, jer ona je na Euru branila zlato iz Splita?

'Imali smo pad i jako loš trenutak u Japanu. Ne znam što nam se dogodilo u Fukuoki. Ali nije nam ni energija bila dobra od starta turnira. Nismo ni mi uspjeli igrački to prekriti, prikazati se u nekom boljem svijetlu. Dogodio nam se bolan poraz, usudio bih se reći i šamar od Crnogoraca u osmini finala. Ustvari, možda je to i dobro da nam se dogodilo, malo nas je protreslo. Moj je dojam da nas nisu shvaćali ozbiljno na Euru. I ne vide nas niti na Olimpijskim igrama kao prijetnju za medalju. A ja mislim da mi to definitivno jesmo. Sada je na nama da na ovom SP-u u Dohi napravimo korak naprijed, da na valu dobre energije napravimo još jedan iskorak. Ne treba to biti zlato, već da nam igra ne pati. I da igrači napredujemo'.

Pogled prema Svjetskom prvenstvu i očekivanja

Suparnici u Dohi su Australci, Španjolci i Južnoafrikanci. S time da otvaramo protiv Australaca, koji su nas iznenadili na Igrama u Tokiju 2021.?

'Jesu, pobijedili su nas u Tokiju, ali promijenila se ta momčad. Pomladili su se i oni. Igrali smo i u Fukuoki protiv njih, ali u nebitnoj utakmici. To smo lagano pobijedili. Ne smijemo to uzeti kao mjerilo, jer utakmice u skupini su puno važnije. S tom pobjedom, u osmini finala, ali bez na rezultat protiv Španjolske, mi idemo onda na Brazil ili Kinu. Turnir bi nam se trebao razvijati dobro, bez obzira na 1. ili 2. mjesto, imamo dobar ždrijeb. Bitno je samo da igramo kako smo igrali i s energijom koju imamo. Istina, problem je sezona, ali ne da sebe motiviramo, već je problem što sebe kao igrača u ovoj sezoni četiri puta morate dovesti na 100 posto. Igrači u drugim sportovima eventualno gađaju dva finala, a mi moramo doći na svoj maksimum za klub, pa za reprezentaciju na tri turnira (Euro, SP i Olimpijske igre), te još jednom za klub, kada dođu utakmice za trofeje. To je sve jako iscrpljujuće. Ali da će kemija u ekipi pomoći da izguramo i ove sve izazove'.

Vama je onda možda u jednu ruku i dobrodošao ovaj predah. Jer zaliječit ćete ozljedu lakta, ali i izbjeći dio još jednog trenažnog ciklusa?

'Ružno zvuči, jer nitko ne voli ozljede. I ja bi sada radije bio tamo s njima. Bez obzira što je naporno i teško. Ali tražio sam pozitivne strane u svemu, kao i općenito u životu. Sada sam dobio priliku da mi se glava malo odmori, resetira. Da pripremim neki svoj raspored za ostatak sezone. Imao sam sreću da brigu o meni, odnosno o operaciji vodi veliki čovjek, i veliki doktor, dr. Ivan Bojanić. Stvarno, od prvog dana me primio kao svoje dijete. Isplaniran mi je svaki dio dana, radim punom parom da se što prije ta ozljeda prebrodi'.

Jugaš ste, i kapetan dubrovačke momčadi. Možda onda znate i bolje od drugih, kakvi su izgledi da se Maro Joković vrati u hrvatsku reprezentaciju?

'Potrefio se loš momenat i za Mara i za reprezentaciju. Razumijem ga s jedne strane, da mu nije baš lagano preuzeti odgovornost i samo tako se vratiti u reprezentaciju. Njegov povratak će odjeknuti sigurno, a to onda podiže očekivanja i glad za medaljom. Odnosno stavlja mu se na leđa dosta toga. Znam da je prošle sezone imao ljetno prvenstvo na Malti, koje se inače igra van klupske sezone, u reprezentativnim stanakama. Jer naš sport nije financijski bajno popraćen, pa ti Maltežani ulažu lijep novac. Ukazala mu se prilika, odradio je ta dva, tri mjeseca dolje. Spojilo mu se s klupskom sezonom ovdje. Nažalost, pred hrvatski kup imao je teško ozljedu leđa, koja ga je izvukla iz baze na duži period. Uspio je izgurati taj kup na silu. Potom je imao pauzu od mjesec dana da se ta leđa primire i da se ozljeda dovede pod kontrolu. To je uspio. Ali kako se prvenstvo organiziralo u Dubrovniku i Zagrebu, sve osim toga prvenstva moralo je stati. Pa tako i Jug, i Maro Joković. Sada kada je sve završilo, dobio je i gripu. I stvarno, čovjek je realno van treninga dva mjeseca. A takav na SP-u ne može biti od pomoći. Meni je krivo, jer znam da bi s njime sigurno bili bolji, donio bi nam puno znanja, iskustva, i koliko bi donio tim mladim igračima. Jer znam koliko i meni kao kapetanu pomaže. Međutim, ne možemo ga natjerati na ništa. I ne bi bilo fer, nakon 20 ljeta što je dao hrvatskoj reprezentaciji i hrvatskom vaterpolu. Ako je netko zaslužio malo odmora, onda su to on i Andro Bušlje. Razumijem ga, a što je biti za Igre, to će morati izbornik odlučiti'.

Znači, moramo i zbog njega navijati da se izbore Igre?

'I ja se nadam, vidjet ćemo'.

Ako ništa drugo, do nastavka sezone s Jugom bit ćete u fit-izdanju?

'Da, neka čudna klupska sezona je. Pauza je do početka ožujka. Tu počinje četvrtfinale prvenstva Hrvatske. A počinje i Euro-kup. Nokaut faza. Izvukli smo možda i najtežeg suparnika kojeg smo mogli, mađarski Vasas. Ali nema veze. Jer ako hoćeš nešto osvojiti, trebaš svakoga pobijediti. Klub koji je godinama stagnirao. Ali sada su dosta uložili, doveli su dva, tri srpska reprezentativaca, dosta i potencijalnih odnosno aktivnih mađarskih reprezentativaca. Tako da su ekipa za respekt. Neki naši će doći doslovno iscijeđeni, nakon Dohe, ali i nedavnog Eura. No, borit ćemo se. Trener će posložiti sve kako treba. Teret će biti na mlađim igračima, koji nisu reprezentativci. Prvu igramo na domaćem terenu, a Gruž je svima velik zalogaj'.

O borbi za naslov između Juga i Jadrana

Ne podcjenjujemo nikoga, ali postoji li netko tko se može upetljati u borbu između Juga i Jadrana?

'U hrvatskom prvenstvu je nekakva realna slika da se opet susretnemo s Jadranom u finalu. Iako ove godine konačno imamo, a ja se nadam da će i nastaviti u tom pravcu, jedan veliki skok Šibenika. Imamo Mladost koja je uvijek tu negdje, i koja nas je pobijedila ove sezone. Primorje stalo napreduje. Pojavile su se tri ekipe koje su respektabilne, i koje, nadam se ako ovim putem nastave, sljedeće sezone mogu pomrsiti račune nekome od nas. To je neupitno. Nadam se da će se pojaviti i kakvi sponzori, koji će podržati te ekipe i da dobijemo zanimljiviju situaciju u prvenstvu. Jer draž sporta je da sve bude zanimljivije i napetije'.

Znači li to da hrvatski (klupski) vaterpolo ipak ide prema gore?

'Ja bih se usudio reći da ide. Imamo te tri ekipe, koje su igrale Euro-kup. Primorje je prošlo dalje, Šibenik nije uspio, ali je odigrao respektabilnu fazu i u kojoj su svakog protivnika namučili, neke i pobijedili. Mladost je mlada momčad koja ima potencijala. Samo da se nastavi razvijati. I mislim da je to dobar put za hrvatski vaterpolo. I da ćemo iskoristiti ovu lijepu priču europsko prvenstva, ovoliki broj ljudi što se okupio, što nas je ispratio. Bila je stvarno lijepa priča, prepune tribine na svakoj utakmici. Mi se vodimo kao nekakvom pričom da je vaterpolo nezanimljiv, ali vidimo da ga ljudi vole. Reprezentaciju malo više nego klubova, ali imamo prostora za taj neki iskorak gledanosti vaterpola'.

Za svaki sport, pa tako i vaterpolo dobro je kada postoji rivalstvo. Ima li u vašem sportu tog naboja, kao recimo u okršajima Dinama i Hajduka? Jer vidimo da Dubrovčana ima u Splitu, Zagrepčana u Dubrovniku…

'Nije to kao Dinamo i Hajduk. Ali vjerujte mi, kada dođe to finale, ne volimo se (ha, ha). Svatko želi taj trofej, tenzije postoje. Ali to je draž. Nismo mi dinamo i Hajduk. A te tenzije treba biti. Prijatelji jesmo kada smo u reprezentaciji, ali kada se borimo za klub, ipak je malo drugačije. I kako ja 'guram za Jug, tako i Splićani za svoj klub. I to je jedini ispravan put', zaključio je 29-godišnji Toni Popadić koji će sigurnio biti najveći i najviši navijač Barakuda.