Na tribini.hr postavili smo temu 'Nepoderive spone klubova i navijača; što se dogodilo s Dinamom?' a od top ananliza izdvajamo onu tribinaša avlado koji je napisao:
Od kada znam za sebe, navijam za Dinamo - do nedavno (vidjet ćete zašto do nedavno). Rođen sam u malom selu, u sredini u kojoj je bilo i navijača drugih klubova 'velike četvorke', kuća mi je preko puta lokalnog kluba gdje sam najvise vremena provodio, a nogomet i Dinamo bili su mi na prvom mjestu, osobito ono prvo.
Moja sjećanja sežu tamo od polovice sedamdesetih kada nije bilo lako biti navijač Dinama zbog toga što Dinamo nije bio dugo prvak države i slovio je kao najslabiji od svih klubova 'velike cetvorke'. Ponižavanja koje smo doživljavali bila su svakakva npr. 'Pita sin oca 'tata, kada je Dinamo bio prvak', a otac će 'čekaj da pitam tatu' ili sjećam se jednog naslova u SN 'Dinamo nije za prvaka' itd. Boljeli su i tada porazi, pogotovo kada su se dešavali od ljutih protivnika i već nekoliko puta spomenute 'velike četvorke', u tim porazima bilo je puno gorčine i čak i suza, ali nikada nije dolazila u pitanje ljubav prema svetinji, naprotiv, još je više dolazila do izražaja. Bilo je i nezaboravnih trenutaka koje i danas još pamtim, pobjeda nad Partizanom od 5:1, pobjeda u Splitu pred prepunim Poljudom i onaj nezaboravni gol Drage Dumbovića u fnalu kupa protiv Crvene Zvezde na Marakani pa sve do '82 i tako dugoočekivana naslova (bijeli šal, Zeko, Mlinka, Cico, Cerin kojemu je načinjena velika nepravda kada kao prvi strijelac lige nije pozvan u bivšu Jugo repku na SP). To su bili trenuci neopisivog ponosa, ushićenja i najljepši dio mojega života kada se radi o Dinamu i trenuci koje nikada neću zaboraviti i još mi odzvanja u ušima Dinamo, Dinamo - Ćiro, Ćiro.
I tako je došao dan kada sam prestao biti navijač svetinje, točnije, polovica devedesetih kada na čelo kluba dolazi Canjuga, po nalogu tadašnjeg predsjednika države (o kojem mislim sve najbolje, ipak je on najzaslužniji što danas imamo državu) i od toga dana ne samo da počinje uništavanje svetinje, nego i cjelokupnog hrvatskog nogometa. Počelo je s promjenom imena koje me jako pogodila, kao i sve navijače, u smislu da je to nekakav komunistički naziv, pritom zaboravivši da su velika većina tih ljudi koji su bili za promjenu imena bili upravo 'komunjare' od kojih su poneki bili na vrlo visokim pozicijama. Bilo mi je grozno pogledati tabelu i vidjeti umjesto Dinamo 'Hašk-Građanski', a poslije 'Croatia' i pitao sam se gdje je nestao moj Dinamo s kojim sam odrastao i shvatio da ga više nema i da sam ostao bez kluba, nisam imao više za koga navijati.
Ako je '82 bilo najbolje razdoblje, ovo je bilo najgore i kada se danas sjetim toga, osjetim gorčinu; kakvih sam se samo banalnosti naslušao i nagledao, od kojih mi je jedna posebno ostala u lošem sjećanju. Naime, poslije jedne utakmice Dinama, ne sjećam se točno koje, prikazali su na TV-u odlomak tadašnjeg predsjednika države u VIP salonu Dinama kako pita jedno dijete od otprilike 7-8 godina, koje je imao Dinamov šal oko vrata 'Za koga ti navijaš?' Dijete mu odgovara 'za Dinamo', a Tuđman mu počne objasnjavati da mora navijati za Croatiu i da 'Dinamo ima samo u Srbiji, tamo negdje u nekom Pančevu'. Jos i dan danas ne znam što se time htjelo pokazati, jer meni je to bilo jadno. Tračak nade pojavio se kada je Zajec izasao sa sastanka pred okupljene navijače i rekao 'uspjeli smo, vratili smo sveto ime', međutim, uvijek ću osjećati tu gorčinu i nikada necu razumjeti.
Današnji Dinamo je samo nastavak onog iz polovice devedesetih, čak mislim da je još i gore. Vjerujte mi da sam i ja pomislio, kako je opisano u uvodu, ono o Ludogorecu, ne zato što sam ja uistinu želio da Dinamo ispadne, nego zato što sam vidio tračak svjetlosti u vidu nekih promjena. Ne želim o današnjoj situaciji i o tome zašto je Dinamo ostao bez navijača, što je jako žalosno jer se o tome sve zna i velikoj većini je jasno zašto.
Ovo je bila ispovijest jednog velikog navijača Dinama koji to više nije, ali sveto ime Dinamo još uvijek zauzima posebno mjesto u njegovu srcu.
