Kao prvo htio bih se zahvaliti našim prekrasnim 'sportskim' novinarima koji su si uistinu dali truda oko najava utakmice Dinama i PSG-a. Podatak o teniskoj karijeri gazde PSG-a i njegov najbolji ATP ranking u karijeri (995) je uistinu podatak hvalevrijedan, podatak je to koji je u mnogočemu produbio moje zanimanje za ovaj susret, općenito smatram da su taj podatak i trud naših novinara da dođu do njega jedan veliki uspjeh za hrvatsko sportsko novinarstvo.

Osim toga, hvalevrijedan je i trud koji su naši 'sportski' novinari uložili u istraživanje protivničke navijačke skupine. Informacije o njihovim makljažama diljem Francuske su sigurno nešto što je svakog pravog ljubitelja sporta ostavilo bez daha. Ukoliko nakon ova dva gore navedena podatka još uvijek ne stojite u redu za ulaznicu, onda će vas ovo što slijedi sigurno natjerati da krenete po jednu. Naime, u zadnjih godinu dana čak dvojica navijača PSG-a su u neredima izgubila život, a poznato je i da vole koristiti noževe u svojim obračunima! Zar vam je potrebna bolja pozivnica da dođete u Maksimir od ove koju su vam poslali naši novinari?

Nakon zahvale 'sedmoj sili' koja je uvelike pridonijela stvaranju atmosfere uoči susreta okrenuo bih se onima koje inače običavam braniti, a to su igrači i stručni stožer. Izjave struke Dinama koje su me razočarale, izjave koje otkrivaju jednu veliku malodušnost, malodušnost kakvu nisam vidio od Krune Jurčića prošle godine u ovo isto vrijeme.

Još ne tako davno pred svaki susret Dinama u kvalifikacijama za Ligu prvaka s naslovnica nas je gledao jedan arogantno samouvjereni A. Čačić. Bio je to Čačić koji se nije libio pred svaki susret preuzeti ulogu favorita i uz dužno poštovanje protivnika uvijek istaknuti kako smo mi Dinamo i kako se Dinamo ne boji nikoga. Taj Ante Čačić je tvrdio da je upravo on dao Dinamu jednu dimenziju više, a sve kritičare je optuživao da oni to ne razumiju i ne vide. Ja sam mu u to vrijeme vjerovao, ali upravo radi toga ga sad moram upitati gdje je nestala ta dimenzija više, gdje su nestali Dinamo i Čačić koji su zračili samopouzdanjem, gdje su nestala 'muda'? Istina da Dinamo u Ligi prvaka igra protiv višestruko skupljih momčadi, ali zar ona teza da je 'Dinamo klub koji se nikoga ne boji' vrijedi samo kad se igra protiv jeftinijih i slabijih protivnika?

Sasvim je jasno da su novci itekako relevantan pokazatelj odnosa snaga u nogometu, ali zbog čega 'skinuti gaće' i prije same utakmice, zar Dinamo na treninzima ne trenira nogomet kao i PSG, zar se Dinamo bavi odbojkom ili tenisom? Izjave poput 'oni su ipak za nas drugi svijet' su u potpunosti istisnule one samouvjerene izjave od prije koji mjesec, a Dinamo više ne sliči na veliku i iskusnu momčad o kojoj je pričao Čačić, Dinamo sad više djeluje poput uplašenog djeteta koje se prepalo pariških milijuna.

Vrhunac apsurda se dogodio kada je Ante Čačić u izjavi za medije usporedio susret mog Dinama i PSG-a, sa svojim imaginarnim ulaskom u ring protiv nekog od braće Kličko. Nevjerojatno si je puno čovjek dao truda da javnosti dočara koliko je moj Dinamo slab i jadan, Dinamo kojem je on trener. Još tužnije od toga mi je to što je i većina igraća 'pokupila' njegovu retoriku, pa tako čak i Vida koji je oduvijek bio 'fajter' govori kako su nam šanse minimalne!? Momci, ako vi sami ne vjerujete u sebe, kako očekujete da će netko drugi? Kako očekujete da će netko iz svog džepa izvaditi dvjestotinjak kuna da bi vas podržao u borbi koju ste već predali?

Razni treneri imaju razne metode kojima pokušavaju motivirati svoje momčadi, pa je tako primjerice Guardiola prije finala Lige prvaka 2009. u svlačionici pustio film 'Gladijator' kako bi podigao moral ekipe. Slaven Bilić je 2008. u Austriji svaki dan govorio Modriću da je najbolji na svijetu, iako je u tome bilo istine isto koliko ima u tome da je Dinamo danas favorit. Neke metode motiviranja su uspješnije, neke pak malo manje uspješne, ali ovakva malodušnost kakvu nam je prikazao stručni stožer Dinama je grijeh.

Malodušnost i mirenje s vlastitom tužnom sudbinom nikad nisu bili niti su smjeli postati dio Dinama. Dinamo koji sam ja zavolio je 'na konopcima' držao tada moćni Newcastel, moj Dinamo je bezobrazno dobro odigrao protiv Man Utd.-a, moj Dinamo je vodio protiv Therryjevog Arsenala u Londonu do sedamdeset i nekoje minute. Moj Dinamo je gubio utakmice, ali je uvijek prkosio velikanima, kako na terenu tako i izvan njega, Dinamo je oduvijek bio 'momčad s mudima'.

Nisu niti Newcastel svojevremeno ili Man Utd. i Arsenal bili ništa manje momčadi nego što je to danas PSG, ali Dinamo je bio znatno drugačiji jer su tada njihove momčadi i treneri živjeli za ovakve utakmice. Gledali su na to kao na priliku da puno većem, bogatijem i moćnijem protivniku 'lupe šamar'. Za njih su to bile prilike da 'mali i ugnjetavani' nalupa velikog i jakog koji ga tlači. Upravo to prkošenje 'zakonima fizike' je s vremenom postalo prepoznatljivo za Dinamo i njegove navijače. Dok je jedan 'mali klub' s granice Balkana na terenu zadavao glavobolje jednom Fergusonu i Wengeru, njegovi navijači su zadavali iste takve - možda i veće - glavobolje gradskim, državnim, pa čak i europskim moćnicima. Pred inatom Dinama i njegovih tribina svojevremeno su padali i najveći, od Juge osamdeset i druge godine, preko Canjuge (Tuđmana) do Villareala prije koju godinu, svi su oni polomili zube na modrom inatu, a niti sto Ante Čačića me ne može uvjeriti da su svi oni bili manje zajebani od jednog PSG-a i arapskih milijuna pred kojima smo već potpisali predaju.

Uopće nije bitno hoćemo li igrati s dva zadnja vezna, hoće li na desnom krilu igrati Ibanez ili Rukavina, jer sve dokle god Čačić prije utakmice u svlačionici pušta 'Čekajući smrt u Denveru' umjesto 'Gladijatora' moj Dinamo uistinu nema nikakve šanse. Gospodine Čačiću, objasnite svlačionici što je Dinamo i što njegov dres i grb predstavljaju, znam da vi to znate jer ste Zagrepčanin. Natjerajte moj Dinamo da 'lupi jednu roditeljsku' bahatim Arapima i njihovim milijunima i da podsjeti Zagreb zbog čega je desetljećima živio za Dinamo!!

P. S. Za one koji nisu gledali, 'Čekajući smrt u Denveru' je krimi-drama u kojoj se skupina mafijaša nađe ne listi za odstrel te se mire sa svojom sudbinom i u Denveru čekaju svog egzekutora.