Futebol Arte, tradicionalni brazilski nogomet ljepote i imaginacije, umro je 20. siječnja 1983. Tako kažu oni brazilski novinari koji jednu eru nogometa – poznatu po stilu koji je Brazil globalno proslavio i koji je izgradio naciju – simbolički povezuju s odlaskom Manuela Francisca dos Santosa Garrinche s ovog svijeta. 'Mane' nije bio posljednji nogometni romantičar, ali je bio najveći među velikanima igre kod kojeg su strast, užitak, improvizacija tako nadmoćno premašivale važnost rezultata.

Drugi, poput legendarnog 'Bijelog Pelea' Zica, kažu da je smrt nastupila nekih šest mjeseci ranije, kad je Selecao izgubio od Italije 3-2 na SP-u u Španjolskoj 1982. U toj se utakmici brazilski strahovito talentirani i kreativni 'magični četverokut' u veznom redu (Falcao, Cerezo, Zico, Socrates) sučelio s bolje organiziranim Azzurima predvođenima Paolom Rossijem. Jonathan Wilson, guru nogometne povijesti i taktike, kaže da to možda nije bila smrt o kojoj govori Zico, ali svakako jest propast ideje da je moguće (i dovoljno) samo na teren poslati najbolje igrače koji će se snaći ako su individualno puno kvalitetniji. Bila je to definitivno pobjeda sustava.

Istina je, zapravo, da su Brazilci i četiri godine kasnije na SP-u u Meksiku poslali dosta sličnu ekipu i dosta sličnu ideju, samo s već ostarjelim i mjestimično ozlijeđenim igračima, koji su ispali u četvrtfinalu. Do 1990. već se nekadašnja romantika i naivnost nepovratno izgubila te ustupila mjesto taktičkoj disciplini i pragmatičnosti.

Ima vjerojatno dosta istine u teoriji da se takav zaokret u nogometu događao paralelno i ovisno o događanjima u brazilskom društvu, gdje je u prvoj polovici osamdesetih vojna diktatura postupno popuštala, a civili su preuzeli vlast 1985. Bilo je to razdoblje popravljanja štete u građanskom sektoru, ali i rapidnog širenja siromaštva, nejednakosti i kriminala. Politika, odnosno demokracija, bila je fragmentirana na puno različitih stranaka i do uspjeha se dolazilo samo 'neprincipijelnim' koalicijama, kupovinom glasova i prevarom. Bilo je to doba kad su samo pragmatičari mogli uspjeti.

Godine 1994., gotovo četvrt stoljeća od posljednjeg brazilskog naslova svjetskog prvaka, izbornik Carlos Albero Parreira izustio je svoju najslavniju izjavu: 'Gotovo je s čarolijom i snovima. Igrat ćemo onako kako to zahtijeva suvremeni nogomet, kombinirati tehniku s učinkovitošću.' Narod nije bio zadovoljan, ali rezultat – naslov prvaka na SP-u u SAD-u – sve je promijenio.

Četiri godine kasnije Brazil je poražen u finalu od bolje Francuske, a 2002. vratio je naslov. Do tada je pragmatičnosti i disciplina već bila podignuta na novu razinu, s izbornikom Luizom Felipeom Scolarijem koji je sve podredio strategiji. Kao dio pripreme, njegovi su igrači morali proučavati 'Umijeće ratovanja', djelo drevnog kineskog vojskovođe Sun Tzua. U intervjuima je otkrio svoj omiljeni citat iz te knjige: 'Čitavo je ratovanje zasnovano na obmani. Zbog toga, kad smo spremni napasti, moramo se doimati nespremnima; kad koristimo svoje snage, moramo se doima neaktivnima; kad smo blizu, moramo se neprijatelju pričinjati dalekima; kad smo daleko, moramo učiniti da vjeruje kako smo blizu.'

Nakon dva duboko razočaravajuća SP-a, Scolari i Parreira opet su na čelu brazilske reprezentacije – prvi kao izbornik, drugi kao savjetnik, odnosno 'tehnički koordinator'. Razlika je u tome što su ranije reprezentacije u svojim redovima imale svjetske klase, osvajače Zlatnih lopti, te općenito raspolagale najvećom koncentracijom kvalitete u svijetu. Imale su Romaria, Rivalda, Ronalda, Ronaldinha... Današnji Selecao ima Neymara, 22-godišnju zvijezdu koja im ni po razini igre ni po dostignućima još nije ni blizu.

Osim njega ima još jako dobre braniče i defenzivne veznjake, a znatno je slabiji na napadačkim pozicijama. I naravno da to Scolari i Parreira znaju, kao što znaju i brazilski navijači i novinari, kao i svi ljubitelji nogometa u svijetu. I ranije smo viđali veliku razinu pragmatičnosti od brazilskih momčadi na SP-u – danas, kad se ne obiluje kvalitetom, to samo znači da se mora otići još malo dalje u tom smjeru.

Istovremeno je brazilski (i općenito južnoamerički) nogomet otišao u smjeru prema sve većoj brutalnosti, pa utakmice tamošnjih kvalifikacija, Copa America ili Copa Libertadores izgledaju još gore i pogibeljnim prekršajima isprekidanije od onog što smo mogli vidjeti u sinoćnjem okršaju Brazila i Kolumbije.

Međutim... Ono što nam je Brazil sinoć prikazao bilo je doista teško za gledati svakome tko voli ili barem cijeni tradicionalni brazilski nogomet. Iako je Selecao doista bio bolji u većem dijelom utakmice – čak bi se moglo reći da je na trenutke prikazivao najbolji nogomet u svojim dosadašnjim nastupima na turniru – baza svega toga bila je destrukcija i opstrukcija, fauliranje i napose kukavička igra

Brazil je i udarao i blokirao i varao kod izvođenja suparničkih slobodnih udaraca, tek povremeno složivši smislenu napadačku akciju. Zabio je golove iz prekida i to preko središnjih braniča, carevao u razbijanju suparničke inicijative, dok su njegovi napadački orijentirani igrači bili dosta slabi i neinventivni. Pobijedio je nakon 31 počinjenog prekršaja na svim dijelovima terena (Kolumbija 20 prekršaja), ponajviše po najnovijoj globalnoj zvijezdi Jamesu Rodriguezu, s time da suparniku nije priznat čisti gol za izjednačenje, a i kod penala za Kolumbiju je vrlo lako mogao (i vjerojatno trebao) biti isključen golman Julio Cesar

Kao rezultat sve te tučnjave, tog klanja u Fortazeli koje je sudac dopustio, a Kolumbijci povremeno prihvaćali, Brazil je izgubio Neymara vjerojatno do kraja SP-a. Sada je ovoj prilično jadnoj momčadi protiv individualno kvalitetnije i kreativnije Njemačke (Hej! Njemačka kreativnija od Brazila!) jedina nada još više pragmatičnosti, discipline, snage i opstrukcije.

Ono što je najtužnije, reakcije su brazilskih medija i navijača, koji slave ovu pobjedu kao 'veliku igru' i jasno je da im je pobjeda postala jedino što je važno – za stil, tradiciju, imidž više nitko ne haje i Brazilcima izgleda više nije uopće bitno kako će ih svijet doživjeti, dok god je rezultat tu.

Scolari i Parreira, veliki vojskovođe i mali diktatori uspjeli su u svojem naumu. Ovaj Brazil definitivno više nije 'Futebol Arte', kreacija i imaginacija; ovaj je Brazil vođen makijavelističkim pristupom da cilj opravdava sredstvo i Sun Tzuovim umijećem ratovanja. Ovo više nije onaj Brazil kojeg znamo iz popularne legende, narodne predaje i uspomena iz djetinjstva.

Kad je Njemačka organizirala Mundijal, svijet se zaljubio u njen nogomet. Ovaj put domaćin Brazil samo gubi poklonike. Svijet se odljubljuje od Brazila.

Riječima velikog doktora Socratesa Brasileira: 'Izgubili smo dodir s humanošću. Ljudi se pale na rezultate. Ali ljepota mora biti prva, a pobjeda druga. Radost igre je ono najvažnije'.

Ne više u Brazilu. U HBO-ovoj hit seriji 'True Blood' postoji koncept takozvane 'istinske smrti' (True death) koja može snaći nekadašnje ljude nakon što desetljećima i stoljećima poslije svoje ljudske smrti žive kao vampiri. Na neki način, ovaj Mundijal je za futebol arte upravo to, tridesetak godina poslije. True death – iliti 'a morte verdadeira'.