Borna Sosa trebao je biti dugoročno rješenje za poziciju lijevog beka hrvatske nogometne reprezentacije, pozicije koja je vrlo važna u svakoj momčadi. No ovaj dečko, koji je u siječnju napunio 23 godine, odlučio je prekrižiti Hrvatsku te igrati za njemačku reprezentaciju.

Ipak, njegovo veselje nije dugo trajalo, vrlo brzo su u DFB-u shvatili da prema Fifinom pravilniku Sosa neće imati pravo nastupa za Elf te su od cijelog postupka i odustali. Bez obzira na to što je Sosa već tri godine član njemačkog bundesligaša Stuttgarta i što mu je majka rođena u Berlinu, odnosno što ima njemačku putovnicu.

Naravno, izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić odmah nakon spoznaje da je Sosi uskraćena mogućnost nastupa za Njemačku poslao je pomirljivu, ali i vrlo jasnu poruku. Vjerojatno i on svjestan da su mladom nogometašu 'neki ljudi napunili glavu' i uvjerili ga u nešto što baš i nije realno. Kao prvo, Dalić, ali i vodstvo Hrvatskog nogometnog saveza, sada iščekuju što će Sosa reći, jer upravo je on bio taj koji je rekao da ne želi igrati za Hrvatsku.

Sada se mora pokajati i posuti pepelom ako mu uopće želja jest nastupiti u hrvatskom dresu. Jer zaista se radi o posebnoj vrsti igrača i sigurno ne bi bio zanimljiv Njemačkoj, naciji od 83 milijuna stanovnika, da se ne radi o igraču top kvalitete.

Naravno, dok čekamo njegovu reakciju, možemo samo žaliti za ishitrenom odlukom, jer gubitnici bi na kraju mogli biti - i igrač i reprezentacija. Sosino nogometno znanje nikad nitko nije osporavao te bi bila šteta da se sam odrekne nastupa. Ali kao što je Dalić rekao, on je taj koji mora reći: 'Oprostite, želim igrati za Hrvatsku.'

Sosa ne bi bio prvi Hrvat, rođen u Lijepoj Našoj, koji bi igrao za reprezentaciju neke druge zemlje, ali...

I kao što smo naveli u naslovu, njegov bi odlazak mogao biti itekako velik gubitak za Hrvatsku. Jer u sljedećih desetak godina, o kojima je govorio u najavi igranja za Njemačku, mogao bi, a vjerujemo da ipak hoće - biti od velike pomoći Hrvatskoj.

No da je prošla Sosina ideja igranja za Njemačku, on ipak ne bi bio prvi Hrvat, rođen u Lijepoj Našoj, koji bi igrao za reprezentaciju neke druge zemlje.

Naime već četvorica prije njega oblačila su dres drugih nacionalnih momčadi, s time što su njihove odluke bile kudikamo jasnije i racionalnije. A ta četvorica su: Josip Weber (op.a. nažalost, danas pokojni), Ivica Vastić, Branko Strupar i Arijan Ademi.

Svaki od njih imao je svoju priču, ali zajedničko im je bilo to da su za druge reprezentacije odlučili igrati već u poodmakloj dobi i kada je hrvatska nogometna reprezentacija bila na svim pozicijama popunjena kvalitetnijim rješenjima.

Prvi slučaj: Josip Weber

Josip Weber rođen je 1964. godine u Slavonskom Brodu, a preminuo 2017. godine. Nakon igranja u niželigašu BSK-u preselio se u Hajduk, ali nije se dugo zadržao te je već 1988. godine otišao u Cercle Brugge. U tom je klubu bio šest sezona te je u 204 nastupa zabio čak 136 golova. Potom je još tri sezone igrao u Anderlechtu. I jasno je da su ga Belgijanci izuzetno cijenili. Djed mu je bio Belgijanac, pa je na temelju svega toga dobio i državljanstvo. Tijekom odlaska iz Hrvatske na turneju po Australiji čak je upisao dva nastupa za Vatrene, ali kako to nisu bile službene Fifine utakmice, tako je i procedura promjene 'nogometne putovnice' bila jednostavnija. U to vrijeme imao je već 29 godina. Vrhunac svega bio mu je nastup za Belgiju na SP-u 1994. godine u SAD-u, a ukupno je za nju upisao osam nastupa i zabio šest golova.

Drugi slučaj: Ivica Vastić

Ivica Vastić rođen je u Splitu 1969. godine, živio je u Kaštel Novom, a kao i svaki pravi Dalmatinac maštao je o igranju za Hajduk. No najdalje što je dogurao bili su nastupi za RNK Split. Potom se odselio u Austriju i doživio nogometni procvat. First Vienna FC, VSE St. Pölten i Admira Wacker Mödling bili su njegovi klubovi u Austriji, a također kratko igrao je za MSV Duisburg u njemačkoj Bundesligi.

Svoje najbolje godine proveo je u Sturmu iz Graza između 1994. i 2002., pri čemu je pomogao klubu u osvajanju austrijskog prvenstva dva puta uzastopno, 1998. i 1999., kao i u osvajanju austrijskog kupa 1996., 1997. i 1999. S klubom je također igrao u grupnim fazama UEFA Lige prvaka 1998./1999. i 1999./2000. Iz Sturma je otišao u Japan, točnije u Nagoyu, ali nije se dugo zadržao te je stigao u bečku Austriju. Od ljeta 2005. godine igrao je za LASK Linz i bio najbolji strijelac lige u dvije uzastopne sezone između 2005. i 2007. Nakon što je pomogao LASK-u da se plasira u prvu ligu 2007. godine, LASK je 2007./2008. završio na šestom mjestu austrijske prve lige, a Vastić je sezonu završio i kao najbolji strijelac lige…

Vastić, nakon što je procijenio da neće biti pozvan igrati za Hrvatsku, 1996. godine uzeo je austrijsko državljanstvo, a potom je vrlo brzo dobio i pravo nastupa za njihovu reprezentaciju. Do 2005. nastupio je 46 puta za Austriju i postigao 12 golova. Nakon toga nije nastupao sve do spektakularnog poziva na Euro 2008. Postigavši gol iz jedanaesterca u utakmici protiv Poljske, Vastić je postao najstariji strijelac u povijesti europskih nogometnih prvenstava. Ovaj pogodak pomogao je Hrvatskoj da kolo prije kraja grupne faze natjecanja, kao prva u grupi, ode u četvrtfinale, a što je najvažnije, i da odmori glavne igrače za sljedeći susret.

Ne manje važna činjenica je i da je Vastićev pogodak omogućio našoj reprezentaciji da bez opterećenja eventualnih žutih kartona uđe u sljedeću fazu natjecanja. Dakle kad već nije pomogao zabijanjem golova u hrvatskom dresu, Slavenu Biliću pomogao je igrajući za Austriju, a nakon toga smo doživjeli šok protiv Turaka. U utakmici kakva se viđa jednom u 100 godina...

Treći slučaj: Branko Strupar

Branko Strupar rođen je u Zagrebu 1970. godine, a ulazak u seniorski nogomet odradio je u zagrebačkom niželigašu, Španskom, u kojem je mogao demonstrirati i svoje malonogometno umijeće. I kad već nije mogao dobiti priliku u Dinamu, otvorila su mu se vrata Belgije, točnije Genka, u kojem je proveo čak pet godina. Bez previše reklame, već uz mukotrpan rad, Strupar se nazabijao golova i u tih pet sezona stigao čak do brojke od 67 golova u 121 nastupu.

Taman kako je završavao belgijsku priču, jer stigao je poziv iz engleskog Derby Countyja, stigao je i poziv u belgijsku reprezentaciju. U to vrijeme za Hrvatsku su još igrali napadači top klase Davor Šuker, Alen Bokšić i Goran Vlaović te je bilo posve logično da Strupar pokraj njih neće dobiti priliku. I zato je poziv Belgijanaca objeručke prihvatio. Tada je imao već 29 godina.

Strupar je za Belgiju odigrao 17 utakmica i zabio pet golova, a noseći njezin dres igrao je i na SP-u 2002. te domaćem Euru 2000., na kojem je upisao sjajnu asistenciju za Emilea Mpenzu u pobjedi protiv Švedske.

Četvrti slučaj: Arijan Ademi

Arijan Ademi, danas kapetan Dinama, koji će krajem ovog mjeseca napuniti 30 godina, također je zanimljiv slučaj, jer rođen je u Šibeniku, prošao je sve mlade hrvatske selekcije, pa čak zaigrao i za A reprezentaciju. Međutim bile su to sve tri prijateljske utakmice dok u službenim natjecateljskima nije nastupao.

No Niko Kovač nije ga imao u svojem vidokrugu uoči Svjetskog prvenstva 2014., što je Ademija rastužilo, ali možda i olakšalo odluku, jer koliko god bio dobar, igrači koji su tada bili u reprezentaciji ipak su bili za nijansu kvalitetniji. I pitanje je koliko bi u najboljim igračkim godinama Ademi dobio priliku. Osim toga, iz zemlje njegove obitelji, Sjeverne Makedonije, a u koju je često znao odlaziti, slali su mu pozive, što je na kraju i prihvatio. Ove godine to se pokazalo kao odlična odluka, jer s reprezentacijom Sjeverne Makedonije, u kojoj je jedan od stožernih igrača i u kojoj će imati - gotovo smo sigurni - maksimalnu minutažu, sudjelovat će i na Euru.