Iako je 29. siječnja napunio 39 godina te je u nekoj teoriji još mogao trčati nogometnim terenima, splet nesretnih okolnosti natjerao je Ivana Klasnića na prijevremenu igračku mirovinu kada je imao 33 godine.

Razlog ranijem prekidu karijere bili su zdravstveni problemi koji su ga šokirali u siječnju 2007. godine. Zbog teške bolesti, odnosno nestručne dijagnoze liječnika Werdera, bio je primoran na transplantaciju bubrega.

Sve to obilježilo mu je zadnjih desetak godina života, ali iz kojih je izašao kao pobjednik.

Rođen u Hamburgu u obitelji hrvatskih gastarbajtera

Ivan Klasnić rođen je u Hamburgu u obitelji gastarbajtera, majke Šime i oca Ivana, koji su se upoznali baš u Hamburgu.

'Mama je iz Hercegovine, a tata iz malenog sela pokraj Velike Gorice, ponosni Turopoljac. I došli su zbog posla u Hamburg, u kojem su se i upoznali. Evo, i dan-danas, 50-ak godina nakon dolaska, žive u Hamburgu, baš kao i ja, ali i moj šest godina stariji brat Josip, koji radi kao stomatolog', počeo je svoju životnu priču Ivan Klasnić i otkrio nam, bez obzira što je rođen u Njemačkoj, kako je svake godine provodio praznike u Hrvatskoj.

'Išli smo malo kod bake i djeda u Turopolje, odnosno kod bake u Hercegovinu. Naravno, i na more smo redovito išli.'

Inače, u nogomet je ušao gledajući starijeg brata, ali Ivan je bio uporniji te se nakon nogometnog školovanja u Altonu, odnosno Stellingenu preselio u St. Pauli.

'Išao sam ja i u redovnu školu (ha, ha). Potom i upisao gimnaziju, ali nedostajao mi je jedan jedini bod za završnu maturu. Međutim, u to vrijeme već sam imao potpisan profesionalni ugovor sa St. Paulijem.'

Nakon četiri godine u redovima ovog kluba, 2001. godine, uslijedio je transfer u Werder iz Bremena. No, zanimljivo, nikada nije zaigrao u HSV-u, klubu iz njegova rodnog grada. Na pitanje je li razlog tome što se St. Pauli i HSV baš ne vole sa smiješkom kaže:

'Ne, nije to razlog. Čak smo i živjeli tri stanice od stadiona HSV-a, ali jednostavno se situacija nije tako rasplela. Bilo je poziva, ali tata mi je sugerirao da odem u Werder.'

Kada je 2001. prešao u njemački klub SV Werder Bremen, trebale su mu dvije godine da počne ostvarivati značajnije rezultate jer se oporavljao od teške ozljede koljena. No tada je sve krenulo nabolje, 2004. godine stigao je i poziv Otta Barića, odnosno debitantski nastup u hrvatskoj A reprezentaciji.

U dresu 'zelenih' zablistao je u sezoni 2005./2006., kada je zabio 19 golova, od kojih 15 u njemačkoj Bundesligi. Tada mu je vrijednost procijenjena na 12 milijuna eura, čime je postao najskuplji hrvatski nogometaš.

Nažalost, samo godinu dana kasnije započeli su se javljati problemi s bubrezima, nakon čega je krenuo u svoju drugu utakmicu života.

Drama u bolnici; iste godine bubreg su mu donirali majka te nakon nje otac

Operiran je u klinici u Bremenu 25. siječnja 2007., međutim već dan poslije Ivanovo tijelo odbacilo je bubreg koji mu je donirala majka Šima. Ovu dramu mladog nogometaša pratio je gotovo cijeli svijet, baš kao i njegov oporavak poslije druge transplantacije polovicom ožujka iste godine u klinici u Hannoveru, u kojoj mu je presađen bubreg njegova oca Ivana.

Uslijedilo je, mimo svih liječničkih nadanja, ali i uz veliki rizik, Ivanov povratak na terene. Ali, pazite, ne u nekakvom rekreativnom, već pravom profesionalnom smislu. Ivan je igrao sa zaštitnom gumom, koja je trebala ublažiti eventualne udarce u bubrege.

A koliko je bio uporan, potvrđuje i poziv tadašnjeg hrvatskog izbornika Slavena Bilića da sudjeluje na Europskom prvenstvu u Austriji i Švicarskoj 2008. godine. I ne samo da je Klasnić bio na popisu, već je i igrao za Hrvatsku, a izborniku se odužio s dva gola. Prvi je zabio Poljskoj, a drugi u onoj šokantnoj četvrtfinalnoj završnici protiv Turske, u produžetku za vodstvo 1:0 (119. minuta!). Na koncu je Hrvatska poražena nakon jedanaesteraca... I baš taj pogodak najbolji je presjek njegove cijele karijere, prepune veličanstvenih trenutaka, ali i zle sudbine.

'Koliko god da sam sretan zbog tog pogotka, toliko smo svi bili žalosni zbog raspleta koji je uslijedio koju sekundu kasnije. Makar, za mene osobno i sâm nastup na tom turniru najveća mi je životna pobjeda jer postao sam prvi nogometaš koji je igrao s transplantiranim bubregom. Mislim da slobodno mogu reći kako takvu pobjedu nisu ostvarili ni igrači poput Ronalda i Messija.'

Nakon Europskog prvenstva Klasnić je iz Werdera otišao u Nantes, ali s njemačkim klubom morao se viđati po sudovima. Jer 2009. godine hrvatski nogometaš odlučio je tužiti liječnike svog tada već bivšeg kluba Gotza Diamanskog i internisticu Manju Guha, tvrdeći da mu nisu na vrijeme dijagnosticirali probleme s bubrezima.

'Prvi sud riješio je spor u moju korist, a onda su se iz Werdera odlučili žaliti te je slučaj prebačen na više instance, odnosno kod nas je to regionalni sud.'

U međuvremenu, Klasnić se iz Nantesa preselio u Bolton Wanderers. Prvo na posudbu, a potom i za stalno.

Nažalost, kako nijedna nevolja ne dolazi sama, i Klasniću je krenulo 'naopako'.

Dok je dogovarao transfer u Bolton, u kolovozu 2010. naoružani lopovi provalili su u njegovu kuću u Hamburgu, vezali njegovu tadašnju suprugu Patriciju i odnijeli nakit u vrijednosti od 100 tisuća eura te druge dragocjenosti.

Nakon tri sezone u engleskom Boltonu, Ivan Klasnić se vratio u Mainz 05, ali u dresu tog kluba u sezoni 2012./13. odigrao je tek tri utakmice, nakon čega je prekinuo igračku karijeru. Reprezentativnu je karijeru zaključio nešto ranije, još 2011., nakon kvalifikacijske utakmice protiv Malte, u kojoj mu je izbornik Slaven Bilić dao 50 minuta. Bio je to njegov 41. nastup u hrvatskom dresu, u kojem je zabio 12 golova. Nakon bogate i uspješne karijere, na pitanje je li ikada pomišljao zaigrati u dresu nekog hrvatskog kluba, iskreno kaže:

'Ponekad se pojavila ta ideja, razmišljao jesam. Ali nikad nije bilo konkretnijih ponuda. To su, naravno, Hajduk i Dinamo. Iako, iskreno, teško bi mi bilo odlučiti između njih s obzirom na to da je mamina obitelj navijala za Hajduk, a tatina za Dinamo. Ustvari, ja bih morao biti u sredini, a onda bi to bila Gorica, haha.'

'Uvijek sam na život gledao kao na dar'

Godine 2017. Klasnić je morao na treću operaciju jer i drugi je bubreg prestao obavljati svoju funkciju. U KB-u Merkur u listopadu je obavio treću transplantaciju, nakon koje je bivši hrvatski reprezentativac mogao normalno nastaviti život.

'Uvijek sam na život gledao kao na dar. I zato sam se borio i kad mi je bilo najteže. Najviše me držala ljubav prema mojoj kćerki Fabiani i obitelji, a zbog njih sam u svim tim dramatičnim razdobljima nastojao biti što jači. Ni u jednom trenutku nisam pao u apatiju, u depresiju. Uvijek sam razmišljao pozitivno i nadao se najboljem. Svaki put sam vjerovao da će biti dobro. Tako je i sada.'

Nakon svih problema koje je imao, nakon životne drame i tri operacije shvatio je Klasnić kako se u životu treba veseliti i ljudima i gotovo nebitnim stvarima. Na primjer, običnoj pitkoj vodi. Nekima to zvuči bizarno, ali ne i Ivanu...

'Ne mogu opisati kakvo je ovo olakšanje, taj osjećaj kada možeš popiti tekućine koliko hoćeš, a ne da je mjerim mililitrima. Morao sam jako paziti koliko ću popiti jer je tijelo zadržavalo tekućinu. Sada je, kao što ste vidjeli, sve super. Smijem se, veselim, uživam koliko mogu. A kako i ne bih kada sam kao Superman - imam četiri bubrega', kaže sa smiješkom Klasnić koji je zakoračio u 40. godinu života. No usprkos svim problemima, i dalje je aktivan na sportskim terenima. Drži se one stare izreke - u zdravom tijelu, zdrav duh!

'Dosta sam aktivan, igram nogomet u Hamburgu, veteransku ligu, za Croatiju. Igram i tenis, košarku. Ustvari, sve sportove s loptom, osim vaterpola. A ni golf mi baš ne leži.'

U njegovo tenisko umijeće uvjerili smo se nedavno na Šalati, na kojoj je bio poseban gost Marina Čilića u humanitarnom projektu prikupljanja pomoći za izgradnju sportskih terena Osnovne škole u Tordincima.

'Moram reći kako je Marin Čilić napravio veliku stvar organizacijom tog humanitarnog projekta, a ja sam bio počašćen pozivom i nisam to želio propustiti. Svi mi sportaši složili smo se kako bismo voljeli da taj humanitarni projekt postane tradicija. Održavam redovite kontakte s igračima iz svoje generacije, poput Mladena Petrića, Jurice Vranješa i drugih.'

Nakon igračke karijere posvetio se menadžerskom poslu

Malo ljudi zna kako se Ivan Klasnić, nakon što više nije mogao igrati nogomet, posvetio menadžerskom poslu. Polako ulazi u taj posao, a u razgovoru nam je otkrio kako tu i tamo udjeli koji savjet svojim bivšim suigračima.

'Istina, polako ulazim u te menadžerske vode. Zadnje dvije godine bavim se time i pratim sve, od mladih igrača do seniora. U kontaktu sam i s klubovima. A od naših aktivnih igrača najčešće se čujem s Ivanom Rakitićem.'

No tu je malo zastao. Naravno, bio je svjestan kako je načeo temu koja zanima sve u Hrvatskoj, a to je mogući Rakitićev transfer iz Barcelone.

'Iskreno, mislim da ni Ivan ne zna kako će to završiti. Ja sam mu samo dao savjet da svakako pokuša osigurati nastavak sezone u Barceloni jer je on predobar igrač da bi ga netko mogao zamijeniti. Toliko toga im je dao i pružio, pa tko god da došao, on bi trebao imati prednost. Ali ako ga već žele maknuti, onda sam mu preporučio da se vrati u Sevillu, u klub u kojem je sjajno igrao te uz koji je vezan i zbog supruge.'

U opuštenom razgovoru jedna tema se također nametnula sama od sebe, a to je prošlogodišnji uspjeh Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Te dane Ivan Klasnić nikada neće zaboraviti i samo on zna kako ih je proživljavao...

'Kao i kod svih, tako i kod mene, to je prvenstvo probudilo posebne emocije, veliku sreću. Čak bih rekao da nam se vratilo ono što smo mi propustili na Euru 2008. I još da je sudac imao bolji dan u moskovskom finalu, možda bismo i postali svjetski prvaci. Makar, bez obzira, na svemu tome dečkima samo treba skinuti kapu i čestitati na veličanstvenom uspjehu. Uživao sam gledajući svaku utakmicu Hrvatske.'