Goran Ivanišević, kada je raspoložen, jedan je od najboljih sugovornika koje novinar može poželjeti. Tako je i novinar portala Vice.com, kojem je sjedište za regiju u Beogradu, imao priliku pitati ga sve što je poželio.

Tako je primjerice jako zanimljiv dio intervjua onaj u kojem Ivanišević, kojeg su 2001. kao tenisača mnogi već otpisali, opisuje kako dva tjedna prije povijesnog Wimbledona odlazi s prijateljima i navijačima Hajduka u Varaždin. Naime tog dana torcidaši su okupirali Varaždin, a Hajduk je pobjedom 4:2 nad Varteksom postao prvak Hrvatske. Ivanišević to nije želio propustiti…

'Hah... da. Otkazao sam Pariz, spremao se u Splitu i usput pratio završnicu hrvatskog nogometnog prvenstva. Hajduk je prvo igrao jako bitan meč u Zadru, pa se išlo u Zadar, a onda na gostovanje u Varaždinu kod Varteksa, gdje je Hajduk morao pobijediti kako bi osvojio titulu. Noć prije nas deset luđaka kreće u Varaždin, pivamo cilu noć, sutra utakmica, Hajduk pobjeđuje, mi se vraćamo u Split... pa onda doček, mi na Rivi, fešta kakvu samo Split može prirediti. A ja se mislim, heh, šta bi bilo tek da ja mogu osvojiti Wimbledon! A Wimbledon počinje za dva tjedna i ja ne mogu dobiti nikoga u tom trenutku, ali dobro, opet, ja razmišljam kako bi to bilo lipo', ispričao je Ivanišević dodavši:

'U tom trenutku bio sam fizički solidno spreman, iako me je ruka već užasno boljela. Ali stisnuo sam zube, rekao sebi - vidi, serviraš dok ruka ne otpadne, kad otpadne, možeš napustiti teren.'

Prisjetio se Ivanišević i nekih detalja s Wimbledona pa je tako zanimljivo bilo čuti u kojem je trenutku počeo shvaćati da će do tog dočeka na Rivi možda ipak doći.

'Poslije drugog kola. U prvom kolu sam dobio nekog kvalifikanta, nekog Šveđanina, Jonsona, tako nešto, i u drugom kolu dolazi mi Carlos Moya, nositelj. Tu sam osjetio da mi se servis vratio i da će se dogoditi nešto veliko. A nesretnog Moyu sahraniše poslije na konferenciji za tisak, kao 'kako si mogao izgubiti od ovog'?!

U biti, mene su otpisivali svako sljedeće kolo u medijima. Jedini koji je vjerovao u mene bio je Pat Cash, koji je stalno upozoravao da 'Ivanišević zna igrati na travi, igra dobro i s njim se nikada ne zna'. A ja, opet, ne mogu pred meč reći 'ej ljudi, ja osvajam Wimbledon' jer bi me odmah došli voditi u ludnicu, zatvorili bi me tamo u Londonsku kulu. Svaki meč sam igrao sve bolje, dobio onda i Roddicka, i Rusedskog, i Safina, i onda se dogodilo to polufinale s Henmanom.'

Kada je riječ o tom polufinalu s Timom Henmanom, kojem je to bila posljednja šansa da napravi nešto veliko, Ivanišević je ispričao neke dosad nepoznate detalje:

'Dogodilo se tad prvi put da Henman igra polufinale protiv nekoga tko nije Sampras. I to je sve Britance jako osokolilo, za njih taj meč kao da nije ni postojao. Nema ga. Ja ustanem ujutro i gledam te njihove emisije, svi već pričaju o tome kako Henman igra finale. Ja ne moram ni izaći na teren, Henman je finalist, čekamo samo hoće li biti Agassi ili Rafter. A ja se mislim, polako ti, Henmanu, još mene moraš dobiti. Ja njega, doduše, nikad nisam dobio, ali dobro - polako.'

Prisjetio se Ivanišević, na svoj specifičan način, svakog detalja tog meča protiv Henmana u kojem ga je spasila – kiša:

'I onda se dogodilo to čuveno trodnevno finale. Ja sam tu dobro počeo, dobio prvi set, trebao dobiti drugi i kako nisam dobio drugi, sve se promijeni. On počne totalno dominirati, nula šansi sam imao u trećem setu, ubio me čovjek. I točno se onda sjećam, 2-1 za njega, četvrti gem četvrtog seta, i počinje neka kiša... ma, velika kiša. Šalju nas u svlačionicu, ja ljut na sebe, na sve sam ljut, ali u tom trenutku u svlačionicu ulazi Jovan Savić, sparing partner sestara Williams - inače, jedan jako smiješan lik. I počne on meni da priča viceve, doživljaje, fore... ja počnem da se smijem, zaboravim da sam igrao, da je prekid, da je kiša, da gubim, on je mene prosto opustija. Poslije par sati dolazi nam Alan Mills, turnirski sudac, i kaže 'momci, prekidamo, ne staje kiša, nastavljamo sutra', i u tom momentu sam znao da sam dobio meč. Otvoreno govoreći, Henman je imao šansu, ali netko odozgo je poslao kišu. Kad smo nastavili, ja sam igrao sve bolje, on je igrao sve gore i tako se i završilo. On svoju šansu nije uspio iskoristiti.'

Naravno, Ivanišević se prisjetio i detalja povijesnog finalnog meča protiv Raftera, koje je pomaknuto na ponedjeljak…

'Pa to je finale koje će ostati zapamćeno kao finale s najboljom atmosferom u povijesti Wimbledona. Atmosfera na tom meču bila je nogometna, sušta suprotnost vimbldonskom standardu. Mislio sam da sam na nekoj utakmici Premier lige, iskreno. Mislim da mi je dosta pomoglo to što sam ušao u finale jedva dan poslije polufinala. On je završio svoj posao u petak, pa je čekao petak navečer, pa subotu, pa nedjelju... a ja, ja se taj dan probudio u pet sati ujutro, nisam mogao spavati, samo sam čekao da taj meč počne. Nije to bilo neko pretjerano lijepo finale, nije to bio neki spektakularan tenis, ali je sigurno bilo jedno od najuzbudljivijih. Moje četvrto finale, njegovo drugo, ja kao wild-card, odlični smo prijatelji, ali netko je tu, nažalost, morao dobiti. On je osvojio dva US Opena, ali ovo - ovo je bilo moje. Tako je bilo zapisano.'

U velikom intervjuu, u kojem je Ivanišević rekao puno više nego što je novinar Vicea očekivao, ispričao je i malo poznatu anegdotu iz Moskve kada je tulumario svaku večer…

'Kada sam osvojio Moskvu 1996., sjećam se da sam svaki dan turnira dolazio u hotel u sedam sati ujutro. Znači, poslije meča bih išao u izlazak, krenuo bih u hotel oko pet, stignem u sedam, odspavam do tri, ručam i onda bez zagrijavanja izađem na teren oko šest-sedam... i osvojim turnir.

Samo odmah da poručim mladim tenisačima da ovo nije zdravo i da ne pokušavaju to isto. Dodao bih da uopće nisam pio tokom turnira - ako piješ, odmah si gotov, ali znaš kako, bila je dobra atmosfera. Kažu, Moscow never sleeps, a bogami ni ja. Eto što je dobro samopouzdanje, niti se zagrijavam, niti spavam i osvojim turnir. A 2000. sam trenirao po sedam sati dnevno, išao u devet u krevet i ispao jedanaest puta za redom u prvim kolima. Jedanaest puta. Ej, da me je netko puštao, ne bih ga mogao pobijediti.'

Cijeli intervju s legendarnim Goranom Ivaniševićem pročitajte OVDJE.