Hrvatska je nakon dvije utakmice u Njemačkoj primila pet, zabila samo dva gola te je i dalje bez pobjede. Što se događa s reprezentacijom od koje smo svi toliko očekivali i postoje li šanse da se ovaj Euro spasi?
Dvije utakmice, dva gola i jedan bod. To je prolazno vrijeme Zlatka Dalića i Hrvatske nakon prve dvije utakmice na Europskom prvenstvu u Njemačkoj. Vatreni su trenutno zadnja momčad u svojoj skupini. Nije bilo sreće protiv Španjolske, koja je realizirala skoro pa svaku šansu u prvoj utakmici, nije bilo sreće ni protiv Albanije, koja je zabila izjednačujući gol duboko u sudačkoj nadoknadi.
Pa ipak.
Kontekst je bitan, ali pruža malo utjehe kada reprezentacija mora pobijediti europskog prvaka želi li zadržati šansu da se plasira u osminu finala. Kada su putovali u Njemačku, Vatreni su u hrvatskom medijskom prostoru figurirali ako ne baš kao favorit, onda kao jedna od reprezentacija koje mogu otići jako daleko. Je li to bilo realno očekivanje ili ne, sada je bespredmetno; činjenica ostaje da se Hrvatska sada mora grčevito boriti za osminu finala, doseg koji uoči početka natjecanja ne bi gotovo nikoga zadovoljio, što god govorili izbornik i reprezentativci.
vezane vijesti
Što se, dakle, dogodilo? Hrvatska je u Hamburgu odigrala jedno od svojih najlošijih poluvremena na velikim natjecanjima, vjerojatno najlošije otkako je Dalić na čelu reprezentacije.
Niti jedna šansa, niti jedan udarac unutar okvira; prvi udarac iz igre tek nakon 20 minuta.
U defanzivi - još gore, u tranzicijama - bolje da ne počnemo o tome. Da nije bilo Dominika Livakovića i lošeg udarca Reya Manaja, Hrvatska bi drugo poluvrijeme u nizu na Euru gubila 0:3.
Nakon poraza od Španjolske nije bilo potrebno dignuti uzbunu; Vatreni nisu odigrali onako grozno kao što je rezultat sugerirao, a Španjolska je puno kvalitetnija nego što je djelovala uoči turnira; uostalom, u posljednjih 12 godina na velikim turnirima pobijedili smo je samo 2019. u Ligi nacija i 2016. na Euru, oba puta u grupnoj fazi.
Ali današnja utakmica jedna je od onih kakve bi Dalićeva Hrvatska nekad pobjeđivala na renome, gotovo pa refleksno; sjetite se Islanda i Nigerije 2018., Kanade 2022., Škotske 2021. Prvi put otkako je Dalić na klupi, Hrvatska će za prolaz u nokaut fazu morati igrati protiv elitne momčadi.
Kako smo došli do toga? Kao i obično, ne postoji jedan odgovor; ova generacija je na svom zalasku, ali treba imati na umu i činjenicu da Dalićeva Hrvatska nikada nije igrala pretjerano sofisticiran i strukturiran nogomet, poput nekih drugih koje su (Španjolska i Njemačka, recimo) pokušavale emulirati ponajbolje europske klubove na međunarodnoj razini.
Hrvatska, koja se proslavila u svijetu, bila je prvo iznimno kaotična i improvizatorska momčad (Rusija), a kasnije je sve više ovisila o kontroli utakmica kroz posjed i kvalitetu u vezi te gotovo nadnaravnu sposobnost kontrole onih sitnica koje ih prelamaju. U Njemačkoj ova ostarjela vezna linija više to ne može u potpunosti činiti, a istovremeno je Vatrene i napustila ta ključna odrednica velikih turnira - sreća.
Ništa od toga ne znači, dakako, da nije bilo taktičkih i operativnih pogrešaka. Zašto je Josip Stanišić, nezamjenjiv u najboljoj europskoj momčadi prošle klupske sezone, izgubio mjesto na beku u ovako bitnoj utakmici? Zašto ne postoji plan za igru bez Luke Modrića - umornog, istrošenog Modrića koji izvodi čuda na terenu blizu 40-e u prvih 11? Zašto je Ante Budimir, na papiru apsolutno logičan starter koji nudi prisutnost u kaznenom prostoru protiv ovako plitke Albanije, izgubio mjesto u odnosu na Brunu Petkovića, napadača sasvim drugačijeg profila?
Zašto se Hrvatska pri 2:1 u ključnim minutama nastavka povlači i dopušta Albaniji povratak u utakmicu? Kako je uopće moguće s nogometašima ovog kalibra odigrati onako loših prvih 45 minuta? Sve su to pitanja na koja nećemo dobiti odgovor uoči Italije, a koja bi trebala upaliti više sirena od činjenice da nakon dvije utakmice na Euru nemamo nijednu pobjedu. Jedna od Dalićevih najvećih vrlina bila je prilagodba na okolnosti koje ga okružuju, od odabira kadra do taktika za specifične turnire. To je ono što je nedostajalo ovoga puta.
Nogomet nije samo igra strasti; koliko god mi to htjeli, u njemu ne pobjeđuje 'veće srce' ili određeni stupanj - koliko god velik - 'zajedništva'. To su sve aspekti koji mogu pomoći u prevladavanju nemjerljivih varijabli koje čine ovaj sport toliko neizvjesnim, ali oni ne mogu biti zamjena, već samo nadopuna za sistematski, pedantni rad pod jasnim kriterijima. Neovisno o tome što napravi u ponedjeljak protiv Italije, to je ono što je Hrvatskoj nedostajalo na ovom Euru.
