Iza 45-godišnjeg Štimca je deset utakmica na klupi reprezentacije Hrvatske (plus ogled sa selekcijom domaće lige) u kojima je upisao šest pobjeda i tri poraza. Odlična vijest je da su dva poraza došla u revijalnim utakmicama, a lošu znate... Škotska je skrenula Hrvatsku prema kolosijeku dodatnih kvalifikacija za SP 2014. koje se igra u Brazilu. Iako, načelno, Hrvatska još uvijek drži sve u svojim rukama i može bez tuđe pomoći zauzeti vrh ljestvice. U tom svjetlu posebno je zanimljiva Štimčeva rečenica nakon nevažnog poraza od Portugala u Ženevi, kada je u kamere HTV-a rekao:

'U budućnosti će igrati samo najbolji i najspremniji. Neću više kalkulirati s imenima.'

Jasno, izborniče, to su postulati. Najbolji i najspremniji na teren, pa se onda grade pobjednička strategija i rezultat. Pomlađivanje može biti dio priče o prijateljskim utakmicama, ali u kvalifikacijama, naravno, moraju igrati najbolji! Relativno je razumljivo to da je u debiju protiv Švicarske koristio Marija Maloču i Antu Vukušića, da je protiv Koreje u vatru gurnuo Franka Andrijaševića i Arijana Ademija te jučer Danijela Subašića i Hrvoja Milića. To su legitimni pokušaji širenja oskudnog kadra i građenje temelja za budućnost. Mateo Kovačić uopće nije dio ove priče, on je već danas internacionalna klasa. Ali s maloljetnicima izbornik pretjeruje.

Alen Halilović jako bi dobro došao U19 selekciji koja se borila za Euro i ostala tik od izbacivanja Španjolske. U kontekstu hrvatskog nogometa neusporedivo važnijoj epizodi od statiranja protiv Škotske i pumpanja cijene protiv Portugala. A najbolji primjer zašto je ova izjava došla, vjerojatno je 19-godišnji Josip Radošević, igrač koji je kao grom iz vedra neba počeo najvažniju Štimčevu utakmicu, onu u Bruxellesu. Dao mu je 80 minuta (remizirali smo, da je izgubio - izbornik bi gotovo sigurno dobio otkaz), zvao ga još dva puta i nakon prodaje iz Hajduka u Napoli više nijednom.

Nema spora da Radošević, Halilović i ostali trebaju polako dobivati minutažu i samopouzdanje, ali ne na silu. Imamo boljih, jačih, iskusnijih i provjerenijih igrača na obje pozicije. Uvijek dođe pokoja ozljeda ili zbir kartona, ali kičma od 15-ak igrača mora biti prepoznatljiva i uigrana u što više raznih varijanti, do razine da san više gube protivnički izbornici, a što je manje moguće naš.

Tu je naravno i Brazilac s hrvatskom putovnicom, Sammir. Igrač koji po svojoj kvaliteti zaslužuje hrvatski dres, ali po zalaganju i radnoj etici ne. Previše kvalitetan je on igrač da bi ostao potpuno nezamijećen i u porazu i kada mu ne ide, ali njegovo pozivanje i približavanje udarnom sastavu ruši sve logike uvrštavanja u selekciju koju se naziva svetom. Da barem izbornik pri dolasku na svoju funkciju (ma koliko on to relativizirao) nije morao 'sklopiti brak' s najmoćnijim čovjekom hrvatskog nogometa Zdravkom Mamićem, sve bi bilo obavijeno s puno manje upitnika i sumnji...